ZAGREB, 8. veljače (Hina) - O zakonu o umjetnicima, koji je ovih dana u pripremi, piše Stjepan Čuić. Iz članka izdvajamo:
ZAGREB, 8. veljače (Hina) - O zakonu o umjetnicima, koji je ovih dana
u pripremi, piše Stjepan Čuić. Iz članka izdvajamo: #L#
"Sada, kad se u suvernoj Hrvatskoj priprema zakon o
umjetnicima, valjalo bi ga formulirati tako da njime bude moguće
zaštititi i umjetnike i djela, te omogućiti da umjetnost napreduje. To
je, dakako, teško postići, zakonom gotovo nikako, ali kad bi njime
bila barem naznačena namjera da se to želi, bilo bi bolje. Zakonom se,
dakako, umjetnost ne može ni stvoriti niti unaprijediti, ali se njime
može pomoći da bude zaštićeno ono što je umjetnost po znanim
kriterijim. I da bude posredovano na adekvatan način. Valja, naime,
znati da je u nas naslijeđeno kaotično stanje - i u posredovanju i u
vrednovanju umjetnosti. Pri čemu su izgubljeni kriteriji koji važe u
Europi. A imali smo i kakve-takve vlastite kriterije, usklađene s
europskim do visokog stupnja. Sve je to izgubljeno u bijedi
umjetničkog položaja. (...)
Zakon se, dakle, ne može donijeti o umjetnicima, nego
eventualno o položaju umjetnosti i umjetničkih akademija. A to bi
značilo da će se država i zakonom obvezati da će podupirati razvoj
umjetnosti, njezino posredovanje, pa i same autore. Tako bi stvri bile
jasnije. Umjetnici, ni kao građani niti kao autori nečega za što je
država posebno zainteresirana, ne bi imali osjećaj da su obvezni
državi, tj. da su tzv. državni umjetnici, a drugi građani, koji nisu
umjetnici i kojima umjetnost ne znači bogzna što, ne bi imali razloga
prigovarati kako se iz njihovih poreza financira nešto što s njime ne
komunicira. (...) Zakon može odrediti koordinate u kojima će se o
svemu raspravljati javno, kako bi i umjetnici i država ostvarili svoje
interese na opće dobro. A opće je dobro da umjetnička djela - od slika
do knjiga - dopru do što većeg broja ljudi, da budu stvarana u
tolerantnoj atmosferi, u kojoj vladaju po mogućnosti točni kriteriji,
a ne kriteriji užih grupa. Kad se zna da su u nas i estetski
kriteriji, već po navici, povezani i s financijskima, onda je jasno o
kakvoj se nejasnoći radi.
Tu nejasnoću nije moguće razbistriti zakonom, nego opet
financijama - treba financijski podupirati akademije, časopise,
nastupe naših umjetnika u svijetu, stipendirati ih, posredovati
njihova djela. Zakonom se može odrediti tko to i u kojim uvjetima
treba činiti. Stanje književnog fonda u Hrvatskoj pokazuje da se ništa
ne može bez novca - taj bi fond, naime, trebalo obnoviti u velikom
postotku. A nito nema novaca. A u europskim zemljama, u Švedskoj,
primjerice, primjerci knjiga na policama mijenjaju se već nakon
nekoliko godina, jer - skupljaju prašinu, opasnu po zdravlje!"
(Hina) dp mć
080747 MET feb 96