THE WALL STREET JOURNAL, 14. XI., MASOVNA UBOJSTVA

Ž4=SJEDINJENE DRŽAVE Ž1=THE WALL STREET JOURNAL Ž2=14. XI. 1997. Ž3=Idealizam neće sprječiti masovna ubojstva "Čini se kako je danas američka vanjska politika sve više utemeljena na mentalitetu Holokausta. Tu su pozivi koji traže uhićenje ratnih zločinaca u srpskom dijelu Bosne, nepristrano suđenje bivšem vođi Crvenih kmera Pol Potu, pravdu u Ruandi, uspostavljanje međunarodnog suda za ratne zločine. U pozadini je svega toga (a posebice žara s kojim kako liberali, tako i neokonzervativci danas brane ljudska prava u mjestima poput Kine) Holokaust", piše Robert D. Kaplan. "Sve je raširenije uvjerenje da se masovna ubojstva, kao i druge smrtnonosne bolesti, mogu spriječiti lijekom u koji sva buržjuska društva, a ponajprije naše, polažu svu svoju vjeru: Napretkom. U ovom se slučaju radi o napretku u globalnom javnom obrazovanju: kad bi Amerikanci proširili svoje vrijednosti, a međunarodna zajednica uspostavila spektakularne sudove za ratne zločince, genocid bi možda postao stvar prošlosti. Takav je pristup kako plemenit, tako i naivan. Stvaranje sudova za ratne zločine imat će toliko učinka na buduće ratne zločine koliko je Ženevska konvencija imala na iračke i sprske vojne snage. Masovna su ubojstva patologija modernizma, a posebice visoko centraliziranih modernih država, kako Mengistu Haile Mariamove Etiopije i Pol Potove 'demokratske Kampučije', tako i Hitlerove Njemačke. Enklave vojnih diktatora i gangstera, varljivo moderna afrička država Ruanda i srpski dio Bosne, također spadaju u tu kategoriju, jer su masovna organizacija i birokratske naredbe bile neophodne za krvave pothvate. U svim tim slučajevima, ljudi koji su počinili ubojstva prebivaju u carstvu iskustva tako uskom i surovom, da misle i djeluju gotovo mehanički. Na njih neće utjecati vanjski pritisak. On može djelovati kod političkih vođa koje nadziru ta ubijanja, no ovdje pitanje sile protiv zla postaje zamršeno. Psihološke i povijesne struje koje pokreću birokratski stroj ubijanja često se izgrađuju desetljećima, pa čak i stoljećima. Primjerice, ideološke apstrakcije Crvenih kmera ojačale su uslijed godina izolacije u najgušćoj džungli južnoistočne Azije; zatim je 1975. došlo do preuzimanja Kambodže. Eksplozije nasilja koje slijede nikad nije nemoguće izbjeći. No želi li vanjska sila, koja je tisućama kilometara udaljena od sukoba, naglo spriječiti takav proces, ona u toj namjeri mora biti ozbiljna - dovoljno ozbiljna da uporabi smrtonosnu silu. Moralni intervencionisti kažu da genocid predstavlja strateški rizik za Ameriku, jer će se svjetski red još više potkopati pođe li nešto krivo. No ta logika prikladno zanemaruje ono, što američka javnost kroz povijest određuje kao prijetnju nacionalnom interesu, koja stoga zavrjeđuje vojsku. Grubo rečeno, ubojstva do milijuna Tutsa u Ruandi nisu utjecala na Sjedinjene Države... Somalija nas je podsjetila na vječnu istinu američkog prekomorskog uključenja: ljudska prava ponekad mogu biti dovoljna da dovedu američke vojnike u područje, no u trenutku kad počnu padati žrtve, mora biti ugrožen specifični nacionalni interes, i to takav koji se može jezgrovito priopćiti putem televizije. U suprotnom će javnost stati i pobjeći. Haiti taj test nije prošao. Bosna još uvijek nije. Tek kad se moralni interesi isprepliću sa strateškima, javnost će tolerirati prolijevanje krvi tijekom intervencije. Hitlerov rat protiv Židova nije nas potaknuo na ulazak u Drugi svjetski rat - to je učinio napadaj na Pearl Harbor. Saddamovo ponašanje nije dovelo do američke intervencije; do toga je došlo zbog saudijskih naftnih polja. Bosanski ratni zločini nisu sami po sebi vodili intervenciji NATO-a: na Clintona su utjecali mogućnost većeg balkanskog rata te bojazan od širenja sukoba prema jugu, kao i prijetnje koju svi ti čimbenici predstavljaju za vjerodostojnost NATO-a. Drugi je problem taj, da su ratni zločinci najranjiviji na uhidbu kad im je politička moći potrošena, ili barem kad ona blijedi (kao što je to slučaj s Karadžićevom): do tog trenutka, uvijek će netko imati od njih koristi. U osamdesetima smo podupirali Crvene kmere koji su predstavljali klin protiv Sovjetskog Saveza, iako su oni ubili preko milijun ljudi. Možda je takva politika vrijedna prijezira, no ona nije bila nerazumna, s obzirom na hladni rat. Ponekad ratni zločinci trebaju pomoć; tako je bilo i kad su američki političari naoružali hrvatske vojnike kako bi oni obnovili regionalnu ravnotežu moći. To je zauzvrat unaprjedilo Daytonski sporazum. Ponekad Realpolitik traži da se ratnim zločincima oprosti - kao što je bilo kad su čopori Nijemaca amnestirani nakon Drugog svjetskog rata da bi se ubrzala obnova Zapadne Njemačke, zbog sovjetske prijetnje. Pravda se često pokaže mnogo varavijom nego što očekujemo. Drugi je problem (a i ironija) u tome što neki cijenjeni zapadnjački ideali - demokracija, sloboda, samoodređenje - ponekad vode masovnim ubojstvima, spojeni s etničkim mržnjama. Bagdadski Židovi koji su preživjeli arapske progone 1941., sigurno se nisu radovali kraju britanskog kolonijalizma, ili što se toga tiče, ikakvoj slobodi ili demokratizaciji arapskih masa. Isto tako, etničke manjine na Balkanu s pravom su se bojale kraja Austro - ugarske i turske vlasti. (...) Dakle, zaštita protiv zla najpouzdanija je kad se pođe od pretpostavke da je čovjek posve nepopravljiv. To je dilema koju liberalni internacionalizam, koji se pripisuje napretku, nikad nije zadovoljavajuće riješio. Politika koja najbolje utjelovljuje takav mračni pogled na čovječanstvo politika je 'ravnoteže moći' - ili preciznije, ravnoteže straha i zastrašivanja. Budući da ta zamisao nije niti nova, niti zanimljiva, niti daje nadahnuće, ona se lako odbacuje kad su debate usredotočene na visoke ciljeve poput sprječavanja masovnih ubojstava. No ravnoteža snaga je sine qua non bez kojeg sprječavanje genocida postaje nemoguće. To dokazuju ne samo neuspjesi u obuzdavanju Njemačke i Srbije, već još preciznije Etiopija 1977. i 1978. Politika dobrih namjera i zaštite ljudskih prava predsjednika Cartera postala je zapreka akcijama koje su bile neophodne da se preko 30 milijuna ljudi spasi od totalitarizma. Dok je g. Carter zbog masovnih kršenja ljudskih prava odbijao surađivati s Mengistuovim poretkom, Sovjeti su u Saudijsku Arabiju slali stručnjake za sigurnost iz Istočne Njemačke, kako bi pomogli učvrstiti vladavinu Mengistua. Iz načela nismo posjedovali nikakvu vrst jednakovrijedne snage, što je rezultiralo ne samo još jednim užasnim poretkom, već i staljinističkom noćnom morom. Milijuni su ljudi okrutno kolektivizirani, a još su milijuni njih umrli od gladi. Hladni rat je završen, no uvijek će biti potrebno poslovati s lošim ljudima da se spriječi veće zlo. Pesimizam može biti učinkovitija linija obrane protiv genocida od svake politike ljudskih prava, što mnogi Izraelci, primjerice, inutuitivno shvaćaju. Jer Izrael je, na posljetku, jedini narod u povijesti čiji državni sustav izravno uključuje lekciju masovnih ubojstva. I koje su to lekcije? Poklanjanje pozornosti povoljnom rasporedu moći u području i snažnoj vojsci, no također i postojanje smrtnosnih sigurnosnih službi koje ne samo da osiguravaju rano upozorenje, već i ulijevaju strah od onog što građanska društva ne toleriraju. Zapravo, upravo bi obavještajne službe, koje mi često ocrnjujemo te ponekad želimo raspustiti, bile ono što trebamo, kako bi nas unaprijed upozorile na prijetnju genocida. Sjetite se da su za izraelske političare suđenja za ratne zločine oružje koje se čuva samo za rijetke prilike. Kad se ono uporabi, to je dodatak svakodnevnim akcijama državnog vojno - sigurnosnog stroja. A kad Izraelci kažu 'Nikad više', oni misle na Židove: drugi će se narodi morati sami pobrinuti za sebe. No mnogi Amerikanci misle da je i tim drugim narodima moguće priuštiti određenu zaštitu. Ako je tako, bojim se da ćemo morati zaista biti vrlo bezobzirni." 170215 MET nov 97