XI. 1997. LE MONDE DIPLOMATIQUE O SRBIMA

Ž4=FRANCUSKA Ž1=LE MONDE DIPLOMATIQUE Ž2=studeni 1997. Ž3=Gorka budućnost za siročad "velike Srbije" Novinar lista Jean-Arnault Derens, u duljem članku posvećenom stanju u Srbiji nakon poništenih predsjedničkih izbora i općenito, piše i o stanju u Bosni i Hercegovini i u hrvatskoj krajini. Članak se bavi, ponajviše, problemom srpskih izbjeglica u Bosni i Hercegovini i u Srbiji. U prvom dijelu članka prenosi se i razgovor koji je vođen s Artemijem, episkopom Raške i Prizrena. U članku, između ostaloga, stoji: "(...) Čudno je to prokletstvo srpskog naroda koji se našao u manjini upravo na mjestu gdje je započela njegova povijest. Episkop Artemije za to okrivljuje 'genocid nad Srbima koji su Albanci i Muslimani prakticirali u zadnjih pedeset godina, a komunisti su im pri tome pomagali'. Bez ikakvih iluzija o međunarodnoj zajednici ili o Miloševićevu režimu, episkog Artemije drži da jedino Crkva može spasiti njegov narod. U svetosavskoj deklaraciji, prihvaćenoj potkraj siječnja 1997. i poslanoj, među ostalima, Billu Clintonu i Jacquesu Chiracu, svesrpski crkveni sabor ide još dalje u povijest: 'Srpski je narod na svetoj srpskoj zemlji, Kosovu i Metohiji, stoljećima bio izložen agresivnoj rasističkoj i sustavnoj albanizaciji koja je teško pogodila srpsko nacionalno biće i prijeti mu konačnim iskorjenjivanjem'. A u istoj deklaraciji stoji da se 'Slobodanu Miloševiću, kao predstavniku protudemokratskog režima, uskraćuje pravo na pregovaranje s bilo kime i na donošenje bilo kakvih odluka u vezi s Kosovom i Metohijom'. A i Dušan Ristić, bivši komunistički čelnik iz Prištine, stalno govori o upletanju Beograda u vezi s kosovskim problemom, što, kako kaže, sprječava njegovo povoljno rješavanje. A temelji za kompromis postoje: prema njegovu mišljenju, bilo bi dovoljno Albancima dati minimum kulturne autonomije, uz jamstva da će Kosovo i dalje ostati srpska pokrajina. Sve priče tih 'starosjedilaca' iz srpske provincije uvijek se kreću između lokalnog pristupa, koji Beogradu niječe pravo bilo kakvog rješavanja problema, i uvjerenja da je riječ o povijesnoj zadaći obrane svih dostignutih položaja 'srpstva'. I za njih je Slobodan Milošević na rubu 'izdaje' zbog potpisivanja Daytonskog sporazuma. (...) Radikalna stranka sigurno predstavlja važniju vojnu silu od izgubljenih vojska o kojima govori svesrpski crkveni sabor. U lipnju 1997. organizirala je 'marš na Beograd' srpskih izbjeglica smještenih na Kosovu. Naime, Srbi iz Hrvatske i Bosne, koji su mogli dokazati nekakvu obiteljsku vezu s Kosovom, moraju se pozivati na 'svoje pravo na povratak'. No, umjesto zemlje i kuća, koje su im bile obećane, oni koji su se odvazvali tom pozivu dobili su samo privremeni smještaj u prenatrpanim športskim dvoranama. Stoga ne treba čuditi to da je nekoliko stotina obitelji otišlo u Beograd, na poziv radikalne stranke, kako bi tamo kampiralo pod prozorima parlamenta... (...) Jedan športski kompleks u Prištini služi kao prihvatilište za izbjeglice. Dobro je čuvan. Za ulazak nam treba posebno dopuštenje ministra informiranja autonomne pokrajine Kosova i Metohije. Pri svim su razgovorima nazočna i dvojica čuvara s mobitelima. Svi izbjeglice stigli su iz hrvatske krajine i jedva se usuđuju govoriti o svojem ogorčenju i očaju. Jer, politika 'srbizacije' Kosova posve je propala. Oni na vlasti znaju da neće uspjeti preokrenuti etnički sastav te pokrajine, a od cijelog tog ludila ostale su samo izbjeglice bez budućnosti, ostavljeni na cjedilu velike Srbije. (...) Sada se na području jugoslavenske federacije nalazi 650 tisuća izbjeglica. Rocky je mladi Srbin podrijetlom iz Zagreba. On se uvijek odlučivao za krivu stvar i, naravno, uvijek je gubio. Ne želi ni čuti za Beograd ili Sarajevo. Jedini pravi grad na Balkanu za njega je Zagreb. No, Rocky živi u malom planinskom selu Rtanj, kod Zaječara, blizu granice s Bugarskom. Objašnjava nam da je iz Zagreba otišao u Knin, a iz Knina je otišao dalje 1993. godine. Drugim riječima, priključio se srpskoj vojsci u Kninu, ali je radije otišao u Srbiju još prije pada krajine. Sada je očajan, uvjeren da se nikada neće moći vratiti u Zagreb, iako mu tamo žive otac i ujak. Veliki broj izbjeglica iz krajine nalazi se i u 'republici srpskoj' u Bosni ili na područjima koji sada pripadaju hrvatsko-bošnjačkoj Federaciji. U Banjoj Luci, najvećem gradu 'republike srpske', ured udruženja izbjeglica iz krajine izgleda poput predstavništva Radikalne stranke. Tamo su pristaše nepopustljivosti i osvete. Milorad Pribičević iz Benkovca priznaje nam da se nalazi u teškom položaju: 'S osobnom iskaznicom republike srpske više ne mogu glasovati u Hrvatskoj, a prema odredbama Daytonskog sporazuma ne mogu glasovati ni u Bosni zato što se u njoj nisam nalazio 1991. godine'. On tuguje za velikom Srbijom i više ne pripada nijednoj državi. Te su izbjeglice siročad Jugoslavije. Njezino je federalno uređenje svim Srbima omogućavalo da žive pod istim krovom. (...) No, izbjeglice iz Drvara ipak su se odlučili za nešto drugo. Njihov je grad prije rata imao najhomogeniji sastav stanovništva, ali ga je ratna sreća i Daytonski sporazum ostavio u rukama hrvatskih snaga. Mnogi nekadašnji stanovnici Drvara sada se žele vratiti, iako on sada pripada hrvatsko-bošnjačkoj Federaciji. I naravno, odmah su se našli u sukobu s vlastima republike srpske koje im ne dopuštaju povratak. One žele etničku homogenizaciju na svojem teritoriju, a izbjeglice bi htjele na svoju zemlju i žele biti državljani Bosne i Hercegovine, bez obzira na svoju etničku pripadnost. Zajedno s oporbenim strankama osnovali su 'Popis za Drvar' na prošlim izborima, u rujnu ove godine. (...) Nakon raspada jugoslavenske federacije 1991. godine, srpski su političari, u prvom redu Slobodan Milošević, napravili dvostruku pogrješku, fatalnu: najprije su odlučili da neće pregovarati o mjestu koje bi Srbi dobili u novim državama, a zatim su pokušali silom ujediniti sva područja na kojima su Srbi živjeli. Rezultat je sadašnja bezizlazna situacija. Čak i kad bi republika srpska u Bosni konačno postala 'mala Jugoslavija', oko milijun Srba ostalo bi bez kuća u mjestima gdje su živjeli njihovi preci. Krajevi u kojima su živjeli još od srednjega vijeka ili XVII. stoljeća, kao što je krajina, posve su napušteni, a jugoslavenska federacija ima velike probleme s njihovim uklapanjem u društvo. Ako njima dodamo Albance, Mađare u Vojvodini i ostale manjine, Srbija je, paradoksalno, balkanska država s najjače izraženim multietničkim sastavom. A Hrvatska može bez nekih većih problema postati 'etnički čista' država, istina, po cijenu provođenja etničkog čišćenja krajine 1995. godine. Ali takva nikako ne može biti Srbija, zato što je srpsko stanovništvo mnogo manje homogeno. Ne samo da na tom teritoriju koji im je dodijelio Tito živi mnogo nesrpskog stanovništva, nego i mnogi Srbi i dalje žive izvan tog teritorija. Problem se može riješiti samo na dva načina: bilo redefiniranjem prava na državljanstvo u svim balkanskim državama, kako se ne bi temeljilo na etničkoj pripadnosti, bilo većom razmjenom stanovništva nego što se već dogodila u Bosni. Bivši jugoslavenski predsjednik i kandidat za mjesto srbijanskog predsjednika Zoran Lilić na problem je odgovorio na svoj način: 'Albanski problem u Srbiji ne postoji zato što Albanci već imaju svoju državu izvan Srbije...' Ali Srbi koji su ostali u Hrvatskoj i u bosanskoj federaciji ipak pokušavaju pregovorima izboriti svoj opstanak. Predsjednik Srpske demokratske inicijative iz Sarajeva Maksim Saničić zastupa interese onih koji i dalje žive na području Sarajeva, koje je 'predano' Bošnjacima. Njemu se sve to čini kao tragično osamljena borba: 'Svi žele da mi nestanemo, hrvatski i muslimanski nacionalisti sve češće nas provociraju kako bismo otišli, a srpski nacionalisti smatraju nas izdajnicima zato što želimo ostati u svojem gradu'. A Milorad Pupovac, zastupnik u hrvatskom parlamentu, izabran je kao član SDP-a na jedno od tri mjesta rezervirana za Srbe, 'a to je manje nego što ima mjesta za Hrvate iz dijaspore'. Od oko 600 tisuća Srba, koliko ih je prije rata živjelo u Hrvatskoj, on drži da ih je ostalo samo 100 tisuća u velikim gradovima i 100 tisuća u istočnoj Slavoniji. Njegova je optužba teška: 'Mi smo građani drugog reda. Ne postoji nijedna škola u kojoj bi djeca mogla učiti ćirilicu. Nastavlja se diskriminacija svake vrste, iako se od završetka borba osjeća manje neprijateljstva. Ali sve je učinjeno kako bi nas protjerali. Srpska imovina se plijeni nakon šestomjesečnog odsutnosti... Što mi zahtijevamo? Tri stvari: pravo na kulturnu autonomiju, više predstavnika u parlamentu i istinsku teritorijalnu autonomiju u područjima gdje žive Srbi'. Unatoč teškoj situaciji u Hrvatskoj, čini se da su Srbi u Slavoniji dobili najvažnija jamstva. Zagreb je obećao poštovati njihovo pravo na teritorijalnu i kulturnu autonomiju, a UN-ov mandat zaista je omogućio postupno preuzimanje ustanova. A nestali su i nacionalistički vođe iz ratnih vremena, poput bivšeg vukovarskog gradonačelnika Slavka Dokmanovića koji je uhićen i čeka da mu sude u Haagu". 030544 MET nov 97