FRANCUSKA,LE MONDE,6.11.1997.,HAAG

Ž4=FRANCUSKA Ž1=LE MONDE Ž2A=6. XI. 1997. Ž3=Bordeaux - Den Haag: pravosuđe protiv Povijesti "Zločin protiv čovječnosti kojemu se sudi u Bordeauxu, zločini protiv čovječnosti kojima se sudi u Den Haagu. Ovdje, u Francuskoj, pravica na hladno. Pola je stoljeća trebalo čekati da jedan visoki dužnosnik sjedne na optuženičku klupu zbog optužba da je sudjelovao u zločinima protiv čovječnosti. Tamo, u Nizozemskoj, pravica na vruće. Pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda, politički vođe, visoki vojni dužnosnici, gorljivi časnici i vojnici etničkog čišćenja, optuženi su za ratne zločine protiv čovječnosti ili za genocid (Radovan Karadžić, Ratko Mladić). Neke je od njih Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (TPI) optužio još u doba rata. U oba ova slučaja, u Bordeauxu i Den Haagu, 'kontekst je zacijelo različit, ali je stvar u tome, kaže Claude Jorda, francuski sudac u TPI-u i bivši vrhovni tužitelj u Bordeauxu, da se svaki put sudi onima koji su ostavili traga na jednoj cijeloj zajednici, narodu, a suci trebaju utvrditi tko je odgovoran'. Prema g. Paponu, na pomolu je napadačka obrana koja je djelomice uvjetovana činjenicom da je teško suditi nekome pedeset godina nakon događaja za koji je optužen. 'Ja sam pred grobljem svjedoka', žalio se g. Jean-Marc Varaut na porotnom sudu, tugujući zbog izočnosti 'bivših Paponovih starješina' koji su umrli. U bivšoj Jugoslaviji i Ruandi, oba suda koja je ad hoc osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a, imaju prednost da mogu suditi dok preživjeli još imaju svježe pamćenje i fizički mogu svjedočiti. TPI, i TPR za Ruandu, imaju dakle nekoliko glavnih zadaća: suditi ratnim zločincima i osuditi ih, da bi žrtve mogle počivati u miru, da bi se zadovoljila zakonita potreba preživjelih za pravdom, ali i smirili duhovi etničkih skupina, a posebice da bi se 'svijetu pokazalo kako se u takvim slučajevima ne može nekažnjeno proći', ističe Christian Chartier, službeni predstavnik TPI-ja. Ove će se zadaće ostvariti samo ako države članice UN-a budu potpuno podupirale ove ustanove i ako TPI bude bolje radio. Što nije postignuto. Prvih godina sudske ovlaštenosti za bivšu Jugoslaviju koja je nastupila 1993., suci su iz temelja morali stvoriti 'pravila sudskog postupka i istraživanja'. Tužitelji su morali izraditi sudsku strategiju: koje istrage pokrenuti, koju razinu vlasti pozvati na odgovornost, kojim događajima dati veću važnost, a kojima manju? Grešaka je bilo, neki istražitelji nisu od svojih pretpostavljenih dobili potrebnu potporu, ali jedno s drugim, TPI je svladao sumnje. Danas više nema Kasandre. Podignuto je devetnaest optužnica protiv sedamdeset sedmerih osoba, a nova je vrhovna tužiteljica Louise Arbour počela provoditi politiku tajnih optužaba koja se pokazuje uspješnom jer je omogućila nekoliko uhićenja. Sud se mora suočiti s novim izazovom. Predaju deseterice Hrvata početkom listopada omogućio je samo stalan pritisak Washingtona na Zagreb, uz američko obećanje da će im se brzo početi suditi. Naime, TPI ima samo dva prvostupanjska suda, jedan prizivni sud i jednu sudsku dvoranu. Dva su postupka u tijeku (bez žalba) i suđenja se održavaju naizmjence. Drugi optuženici već čekaju. Sam postupak je dug, među ostalim i zbog provedbe 'zajedničkog zakona', anglosaksonskog pravnog sustava koji dopušta da se preslušavanja i unakrsna ispitivanja provode u dvorani. Suđenje Tadiću, Srbinu koji ipak nije visoki dužnosnik, traje već gotovo sedam mjeseci. A suđenje generalu Blaškiću moglo bi trajati 'godinama', drži jedan član TPI-ja. Moglo bi doći do zastoja. Kako, u takvim okolnostima, voditi 'pravedne rasprave u razumnim rokovima'? U Den Haagu, Louise Arbour bi htjela sve optuženike staviti na jednu optužnicu. S druge se strane neki suci zauzimaju za potpunu promjenu pravila sudskog postupka. Na katu na kojemu su suci, kruže ovi prijedlozi: utvrditi rokove, osnovati istražno povjerenstvo, smanjiti broj svjedoka (128 na Tadićevu suđenju!). 27. XI. novi će suci prisegnuti na razdoblje od četiri godine. Šestero od jedanaestero sudaca prvi će put ući u Sud. Tada će početi prave rasprave. Države također imaju vrlo važnu ulogu. One ponajprije moraju biti desna ruka pravde uhićujući optužene na sve moguće načine. Nakon višegodišnjeg kolebanja, čini se da je međunarodna zajednica sve više u to uvjerena. Vlade također mogu pridonijeti dobrom radu TPI-ja, političkom i materijalnom potporom. Pojedine države prednjače. SAD na čelu s državnom tajnicom Madeleine Albright koja predano sudjeluje u traženju ratnih zločinaca, dale su do danas 450 tisuća dolara (dolar = oko 5,70 franaka) i računalnu opremu, te stavili na raspolaganje Sudu ljude koje plaća američka uprava. Velika je Britanija obećala dati 500 tisuća dolara za izgradnju privremene sudske dvorane. Malezija je dala 2,2 milijuna dolara od 11,4 milijuna koji su do danas uneseni u program fonda za izvanredne priloge. Mnogi su se predstavnici vlada našli u Dan Haagu. Američki, talijanski, finski ministri, njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel, irska predsjednica Mary Robinson. 'Iako je Francuska bila jedna od kuma TPI-ja, šutjela je otkako se on rodio', primjećuje Christian Chartier. Francuske nema? Nije baš tako. Pariz je TPI-ju dao svoj sustav za video snimanje i nekoliko terenskih vozila za zadaće u bivšoj Jugoslaviji. Ali nijednog dužnosnika, niti izvanredan novčani prinos. 'To je naša politika prema očitovanju UN-a. Francuska do zadnjeg novčića uplaćuje u proračun UN-a, za razliku od drugih', kažu na francuskoj strani, smjerajući na milijardu i pol dolara koje Washington duguje UN-u. Kako, međutim, objasniti tešku šutnju francuskih vlada glede TPI-ja? Zašto nijedan ministar nije došao u Den Haag? U Den Haagu kažu da bi Elisabeth Guigou mogla biti nazočna na polaganju prisege novih sudaca koncem studenog. Razmetljiva potpora međunarodnom sudstvu dobro bi došla u trenutku kada se Francuzi bave jednim od najmračnijih poglavlja svoje povijesti. Francuska s pravom može reći da je brza pravda bolja od laganog umiranja. Neuspjeh TPI-ja mogao bi oblatiti cijeli svijet. Načinivši od kaznenog suda papirnatoga tigra, svjetska je zajednica dala neograničene ovlasti svim početnicima u etničkom čišćenju i na dugo pokopala prijedlog o osnivanju stalnog suda", piše Alain Franco. 070246 MET nov 97