IT CORRIERE 21. XII. IRAČKA KRIZA I E POLITIKA

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 21. XII. 1998. Pravi dug Europe "Još ne postoji nikakva europska politika, niti u embrionalnom obliku, i to bi bila, možda, glavna pouka anglo-američkog napada na Irak. Sama Europa, u smislu stvarnog političkog entiteta, dakle, ne postoji ili, u najboljem slučaju, postoji tek kao ličinka. Unatoč njezina, makar i izrazito uznapredovaloga, gospodarsko- monetarnog ujedinjavanja, što dokazuje činjenicu da je valuta, na kraju, samo valuta.(...) Nakon što je utvrđeno da je Sadam ludi diktator, da ga uopće nije briga za obveze koje su mu zadali Ujedinjeni narodi (a koje je on i potpisao), da se sudrži od pravljenja kemijskih i nuklearnih oružja; nakon što je utvrđeno da su svi pregovori s ciljem da ga se navede da prihvati inspekcije svojih proizvodnih pogona, stalno propadali, što Europa misli da je trebalo učiniti? Europa to ne zna, zna samo ponavljati: 'Pregovori, pregovori', poput pokvarene ploče, kao automat, i tim mucanjem ona potvrđuje svoje nepostojanje. Upravo se u toj nesposobnosti da u svim prigodama ima i promišlja vlastitu vanjsku politiku, u potpunosti očituje stvarno nepostojanje politike Europske unije. No iza tog nepostojanja nalazi se i jedno drugo, šire i teže, nepostojanje političkih vrijednosti. To je pravo objašnjenje europskog skrivanja. Kontinent politički ne postoji jer njegova javna mnijenja, njegove upravljačke klase, njegova duga kultura, nemaju nikakvog čvrstog etičko-političkog temelja, a, ponajprije, nemaju nikakvo čvrsto sidrište u demokraciji. Ako želi postojati, Europa mora biti demokratska Europa, njezine vrijednosti moraju biti samo demokratske, no ona istovremeno pokazuje da upravo s tim vrijednostima ima težak i neriješen odnos. U kontinentalnoj Europi, Europi bez Velike Britanije, povijest demokracije, u današnjem smislu, odnosno, liberalne demokracije, bila je samo povijest poraza. Ne treba se dati prevariti javnim retorikama, koje su procvale u ovom poslijeratnom razdoblju, često uzdizane historiografskim vulgatama u posluhu spram prevladavajućih političkih odnosa. U stvarnosti su tijekom dvadesetog stoljeća europska društva, prije no što su se pomirila s demokracijom, uistinu izmislila sve i sva, fašizam, komunizam, rasizam, a prije toga jakobinizam, sve izme socijalizma, potom bonapartizam, boulangerizam i tako dalje. Ta su društva, puna aristokratsko-feudalnih naslijeđa, klerikalizma, svakojakih staleških ustroja i korporativizama, koja su bila i plijen stalnih nacionalnih suparništava, upoznala političku modernizaciju koja je stalno išla od reakcionarnih ideja, elitističkih utopizama i neliberalnih mobilizacija masa.(...) Samo zahvaljujući vanjskom čimbeniku, otporu Velike Britanije i intervenciji Sjedinjenih Država, vraćena je sloboda kontinentalnoj Europi, kad su prvo uklonjeni nacizam i fašizam, a onda i ruski boljševizam. Ta neosvojena sloboda, koja nije dozrela iz sukladnih premisa, već je u suštini primljena na dar, ostala je kao nešto strano europskom političkom identitetu. Ona je još uvijek nešto što njezine upravljačke klase i njezina javna mišljenja ne poznaju i ne prakticiraju, što ih nikada ne uspijeva potaknuti, a još manje zapaliti. Naša je demokratska kultura gluha za, kažimo to tako, pravne aspekte, za obvezujuću prirodu dužnosti, za stvarnu uspješnost sankcija, za visoku ćudorednost suštinskog poštivanja zakona, odredaba i sporazuma, svugdje i uvijek, i za nedodirljivost svega toga. Demokracija kontinentalne Europe je demokracija koja je uvijek sklona zaboraviti pravo u korist politike (bilo da je ona državni ili društveni interes), no koja je, upravo stoga što zaboravlja na pravo, sklona u drugi plan gurnuti izbor između pravednog i nepravednog, u čemu je po definiciji suština prava i koja je sklona odbaciti jasnu objektivnost toga izbora. Upravo stoga što zaboravlja na pravo, u kontinentalnoj Europi demokracija iskazuje sklonost da samu politiku pretvori u verbalnu vježbu, u sklop formula, moralizatorske hirove, i sklona je, dakle, u svakome treunutku otvoriti vrata svim mogućim ciničkim manipulacijama, samo ako se trude preobući u svoju suprotnost. Protupravni moralizam Europljana je taj koji ih neizbježno priprema na oportunizam. Jedno europsko političko tijelo na temelju takvog političkog shvaćanja, odsutnosti izvornih demokratskih vrijednosti, ne može se roditi i nikada se neće roditi. Niti je zapravo rođeno. Prvo slučaj Ocalan, s burnim njemačkim uzmakom, onda napad na Irak, s ograđivanjem cijele Europe, stavili su nas pred tu ružnu stvarnost. No, sve će se vlade kontinenta, prirodno, nastaviti praviti da to nije ništa, i vjerovati da jedna nacija može, tko zna kako, svjetlost ugledati kroz jednu monetu", piše Ernesto Galli della Loggia.