IT IL MESSAGGERO 21.XII.POSLJEDICE NAPADA

ITALIJA IL MESSAGGERO 21. XII. 1998. Svi poraženi "(...)Clinton je nadugo i naširoko govorio o kemijskoj i bakteriološkoj prijetnji iračkih ratnih arsenala. No njegovi argumenti bili bi mnogo uvjerljiviji da se prema saveznicima nije odnosio s dobrohotnim zanemarivanjem, dobrohotnom ravnodušnošću, koje ponetko, ne uvijek i pogrešno, miješa s arogancijom. Na njegovu se stranu svrstao samo Tony Blair u znak, taktičke i psihološke, povijesne podložnosti koja mu ne služi na čast. Ni Rusija ni Kina nisu našle mjesta u preventivnom dijalogu američke diplomacije. I one su ignorirane kao entiteti koji se mogu zanemariti. Bez ikakvog poštivanja činjenice da se ipak radi o stalnim članicama Vijeća sigurnosti UN-a. Njihovi su prosvjedi bili uzaludni.(...) Rusija i Kina su mogle izmjeriti kolika je njihova sadašnja strateška slabost. Čak do toga da bi se moglo ustvrditi da je svijet danas, u određenom smislu, više monopolistički nego što je bio jučer.(...) UN, na čiju se diplomaciju danas svi pozivaju da bi Irak privoljeli da se pridržava najumjerenijih savjeta, u krhotinama je. Da bi uništili vjerodostojnost UN-a pobrinula su se obojica, i Sadam Husein i Bill Clinton.(...) Europa se još jednom nije uspjela jedinstveno izraziti i glasala se bez reda. No ne treba se zaprepastiti radi te urođene europske nesposobnosti. Treba pošteno priznati da je Europa još zarobljenica svoje povijesti, da su refleksi iz prošlosti još snažniji od interesa sadašnjosti. Stare političke podjele nisu izbrisane novom gospodarskom dimenzijom. Tony Blair je najbolji primjer za to, stao je uz Sjedinjene Države, a da ni trenutka nije pomislio koje bi mogle biti potrebe Europe. Preuzeo ga je anglosaksonski nagon. Taj scenarij prašine i ruševina, starih i novih mržnja, prati kraj rata protiv Iraka Sadama Huseina. No mir kojega su nametnule Sjedinjene Države Billa Clintona imperijalni je mir, kao što je to bila i pax romana, i, u određenom razdoblju europske povijesti, pax britanica. To je, kao što smatra Norberto Bobbio, negativan mir. On bi, ipak, mogao postati pozitivan ako bi Sjedinjene Države i Velika Britanija, sada kada oružje šuti, znale jasno objasniti koji su bili stvarni ciljevi njihova rata. Zasad ih još nitko nije razumio", piše Arturo Guatelli.