A DIE PRESSE GUBITNIK EUROPA-19. XII.

AUSTRIJA DIE PRESSE 19. XII. 1998. Gubitnik se zove Europa "Pogled na zemljovid pokazuje sasvim jasno koliko su Europi blizu Izrael i Irak, a kako je daleko Amerika. Pogled u političku agendu posljednjih dana isto tako jasno pokazuje obrnutu zrcalnu sliku: koliko se SAD bavi tim sukobima i koliko se Europska unija zajedno sa svojom 'zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom' zapečaćenom u već dva sporazuma, drži daleko po strani. To je - ne na kraju za austrijsku perspektivu - jedna od najvažnijih dimenzija novih borbenih djelovanja u Zaljevu. Ponajprije dominacija Amerikanaca izaziva emocije. SAD naime ne taji da svoje međunarodno ponašanje ne temelji samo na onom što se drži donekle uljudnim svjetskim poretkom nego i na državnim interesima. Ako sasma nestanu granice između hvalevrijednoga rada svjetskog policajca i egoističnog djelovanja velike sile, onda nije čudo, u što je danas uvjeren velik broj ljudi, da u tom svežnju motiva utjecaj imaju i vrlo egoistične želje nekog pojedinca. Naime, jednog predsjednika koji želi skrenuti pozornost od postupka svojeg opoziva. Čak da su točne tvrdnje Billa Clintona da jedno s drugim nema veze, optika je i dalje razorna. Ona potvrđuje stajalište, o kojemu se raspravlja već mjesecima, da bi Clinton iz obzira prema vlastitoj zemlji morao odstupiti. No svjetskopolitički se pokazuje i koliko je nezadovoljavajuće kad je jedna zemlja sa svim svojim specifičnim interesima sama jedini nadomjestak za ulogu svjetskog policajca. Amerikancima ipak treba zahvaliti što su se barem u nekim sukobima stavili na raspolaganje za tu ulogu. Od borbe protiv imperijalističkog terora Hitlera i Japana do (propale) obrane od komunističkog terora u Vijetnamu, potiskivanja iste prijetnje u Koreji i Europi i osiguranja prava Izraela na život, do obrane od iračke agresije, Amerikanci su uvijek bili na etički ispravnoj strani. Ponajprije, nije postojala nikakva alternativa za osamljenu ulogu SAD-a. Oni koji svaki pokušaj svjetskopolitičkog uvođenja reda žele učiniti ovisnim o UN-u, dakle o pristanku Kine i Rusije, nemaju pojma o tim zemljama ili su ravnodušni prema globalnom redu i stabilnosti. Posljednji su sati pokazali i koliko su iluzorne sve nade da će Europa postati drugim policajcem svijeta. To bi doduše jako smanjilo element samovolje, svojstven američkom reagiranju. No to propada na elementu nacionalizma pojedinih država EU-a. Ni politička boja pojedinih vlada na tome ništa ne mijenja: London je primjerice pod torijevcima kao i pod laburistima čvrsto na američkoj strani. Pariz, naprotiv, i pod lijevim i pod desnim vladama načelno spletkari protiv Amerikanaca. Španjolci i Talijani vanjskopolitički ionako nisu neki čimbenik, a Njemačka pod SPD-om kao i CDU-om, uvijek želi udovoljiti drugima i time dakako nikome ne čini dobro. A Austrija ne želi imati posla sa svjetskopolitičkim krizama - njezin se premijer već godinama zadovoljava bezsadržajnim pripovijedanjem o sigurnosnom pitanju. U svemu tom nacionalnom populizmu neće biti lako izgraditi put zajedničkom europskom razumu. Za sada je utvrđen samo jedan gubitnik najnovijih bombardiranja: vjera u napredak europske vanjske politike opet se ohladila" - piše Andreas Unterberger.