LA REPUBBLICA 3. XII.-PLAĆENI OGLAS

ITALIJA LA REPUBBLICA 3. XII. 1998. Sloboda tiska i riječi Ne čudi što je D'Alema zamjerio nekim novinama što su tiskale plaćeni oglas turske vlade u vezi sa slučajem Ocalan: D'Alema je nesklon tisku. No njihovo objavljivanje nije se svidjelo ni brojnim čitateljima, a ostali su listovi to više ili manje spretno kritizirali. Pozabavimo se tim pitanjem polazeći od početka: što je ispravno objaviti u nekom dnevnom listu? Prvo je pravilo da je prostor u novinama podijeljen na dva dijela. Prvi dio, onaj urednički, očito, sadrži vijesti, raščlambe, osvrte, članke i komentare po izboru novinara. Tu, na novinskim stupcima, svaka je pomisao na plaćanje svetogrđe. Novine ili novinar koji prima novac, iz bilo kojeg poznatog ili nepoznatog izvora, da bi objavio neku vijest umjesto neke druge ili da bi zauzeo određeno stajalište spram toga što komentira čini težak grijeh: krši pravila slobodnoga tiska koja postoje u pravim demokracijama. U povijesti novinarstva to je, znamo, često bilo kršeno. A vjerojatno se i dalje krši. No to nije opravdanje. Postoji i drugi dio lista, na raspolaganju onima koji žele platiti za njegovu upotrebu, i tu postoje neka, vrlo jasna, pravila. Prvo je da razlika između novinarskog prostora i onoga što se općenito naziva promidžbenim mora biti jasna i uočljiva. Plaćeni prilozi moraju biti predstavljeni kao takvi, a ne maskirani kao da su uredničke vijesti. Čitatelj treba znati tko je odgovoran za ono što čita: novinar ili naručitelj priloga. Postoje li granice u tome što je ispravno objaviti u plaćenom prostoru? Odmah kažimo da je urednik neovisan i neopoziv sudac i što se tiče promičbenog prostora. No njegove odluke nisu samovoljne već su vođene nekim načelima. On mora odbiti oglase koji krše neku odredbu zakona, primjerice, one koji bi mogli značiti kazneno djelo klevete. Osim toga, može odbiti oglas ako prosudi da je nepristojan ili pornografski. On se, međutim, prema općeprihvaćenim pravilima, ne bavi istinitošću oglasa. Jedan je američki tjednik prošlih godina odlučio provjeriti vjerodostojnost svakog priloga prije njegova objavljivanja, no to je bio jedinstven slučaj. Utvrđivanje istinitosti zahtijevalo je pomne laboratorijske analize, a to bi sigurno bilo nezamislivo u nekom dnevnom listu. Prema općem sudu odgovornost za promidžbene tvrdnje, u pogledu njihove utemljenosti, pada jedino na naručitelja oglasa. Ono što, prema pravilima demokracije, nije prihvatljivo jest ideološka cenzura. Nije dopušteno odbiti plaćeni oglas jer izražava mišljenja i sudove različite od onih lista u kojemu se objavljuje. Ovdje se ne radi o ekonomskom interesu novina. Nije u pitanju njegov financijski temelj. Radi se o slobodi tiska. Zatiranjem bilo čijeg glasa, samo stoga što je različit od našega, osim što bi bilo znak nesigurnosti i osjetljivosti, čini se prekršaj. Odluka da se objavi oglas turske vlade bila je ispravna ne zbog oportunosti već zbog načela; poštivanja slobode riječi. Ne čudi, zapravo, da su neke burne kritike (mimo D'Alemina čuđenja) došle iz političkih sektora koji o slobodi tiska nisu uvijek imali jasne predodžbe", piše Piero Ottone.