LA REPUBBLICA 25. IX. - SOROS, KRITIKA GLOBALNOG KAPITALIZMA

ITALIJA LA REPUBBLICA 25. IX. 1998. Soros i kraj kapitalizma "Ostavlja dojam kada se iz usta Georgea Sorosa čuje proročanstvo o umirućem svjetskom kapitalizmu. U tom je sustavu bogati financijer plivao desetljećima, često i kao gospodar, bacajući na koljena vlade i središnje banke, te je skupio bogatstvo od više milijarda dolara. To nije ni prvi put da on šalje signal uzbune radi pogibelji kojima se gospodarstvo svijeta izlaže radi slobodnog kretanja kapitala. Još prošle godine Soros je tražio 'uređenje međunarodnih tržišta' i vatreno pozivao tri središnje banke (američku, njemačku i japansku) da interveniraju kako bi obuzdale spekulacije, prije no što dođe do nepopravljive štete. To su, s obzirom na ono što se nakon toga dogodilo u Aziji i drugdje, bile proročanske riječi, i zbog toga njegovo novo upozorenje još više uznemirava. Pa i radi mjesta na kojemu je bilo izgovoreno, washingtonskom Kapitolu. Soros, zapravo, upozorava da svjetski kapitalizma riskira da se zdrobi ne zbog juriša vanjskih neprijatelja, već zbog samouništavajućih klica koje nosi u sebi. Uvjerenje da će financijska tržišta, puštena da djeluju svojim instrumentima, držati ravnotežu, prema njegovu je mišljenju pogrešno. Naprotiv, iskustvo kriza, podudarnih u Aziji i Rusiji, a prikrivenih u Južnoj Americi, pokazuje da su finacijska tržišta 'dovedena preko ruba' i da se više ne kreću poput njihala, nego poput 'građevinske kugle za rušenje', pogađajući jedno gospodarstvo za drugim. Ne treba se zavaravati da će najbogatije i najčvršće zemlje biti pošteđene te zaraze. Prvo stoga što će međunarodni bankarski sustav teško podnijeti povratni udar toliko raširenih nevolja, osim ako ne pribjegne globalnom kreditnom stezanju s općim recesivnim učincima. Drugo, stoga što su neke zemlje (kao Malezija i Hong Kong) već krenule putem protekcionističkog intervencionizma koji, ako nađe oponašatelje, vodi ravno prema kraju svjetskog kapitalističkog tržišta. To je ozbiljna dijagnoza, bogata pravim argumentima. Šteta je, međutim, što i odličan Sorošev psalam završava isto. Satjeran u škripac, čovjek od kojega su drhtale vlade i središnje banke cijeloga svijeta, ovoga se puta upravo njima obraća za spas. Radi se, prema njegovu sudu, o tome da se uzme na znanje već utvrđena sklonost financijskih tržišta, koja 'se ljute na svako miješanje vlada, no čvrsto su uvjerena da će, ako se stanje pogorša, vlasti intervenirati'. Posljedično, kao što središnje banke unutar svojih zemalja često djeluju kao zajmodavac zadnje instancije, potrebno je predvidjeti da Međunarodni monetarni fond, ili netko za njega, preuzme istovjetnu ulogu 'lendera of last resort' na međunarodnoj razini. Bez čega će, dodaje Soroš, planetarna katastrofa biti neizbježna. U biti, ne treba čuditi što financijska tržišta predviđaju, i štoviše priželjkuju, intervenciju svoje vlade upravo danas kada stvari kreću nagore. Nitko bolje od najodanijih vjernika 'nevidljive ruke' Adama Smitha ne zna računati, posebice ako se radi o vlastitim džepovima. Ne treba se zgražati ni nad zazivanjem vlada, još bi nam samo trebalo da onaj tko je odgovoran za vođenje politike u najvećim zemljama izgubi zanimanje za kretanje tržišta, smatrajući ih isljučivim posjedom trgovaca. Ostaje činjenica da pretpostavka da se krug zatvori ustanovom zajmodavca ili konzorcijem zajmodavaca posljednje instancije na svjetskoj razini, nije tako nova, i ostavlja prostor barem jednoj temeljnoj primjedbi. Stvar je u tome da se intervencija javnih vlasti ne može više ograničiti na to da na pleća većine poreznih obveznika mehanički prebacuje negativne učinke privatnih bankarskih operacija, ili, izrazito privatnih spekulativnih poteza, koje su pukle kao mjehur od sapunice. Možda bi se tako otklonila prijetnja pada svjetskog kapitalizma, no ostaje pitanje koji se kapitalizam spašava. Prema Soroševim riječima, bio bi to, otprilike, kapitalizam s ograničenom odgovornošću. Jako ograničenom kako bi se izbjeglo da se neke druge nedaće, poput ovih sadašnjih, ponovno pojave u svijetu. Jer, ako se tržišnom gospodarstvu isključi konačna posljedica rizika, odnosno kažnjavanje pogrešnog ulaganja pustolovnog ili glupog ulagača, suvremeni će se kapitalizam uistinu zdrobiti, i vratićemo se jednom feudalnom gospodarstvu gdje su važni samo odnosi snaga između vladara, vazala i potčinjenih. Sve u svemu, s obzirom na stanje, nitko ne dvoji da se vlasti glavnih država moraju potruditi kako bi ponovno uvele u red sustav međunarodnih isplata. Tony Blair ima pravo kada traži novi Bretton Woods za tržište dvadeset i prvog stoljeća. Samo što se, s obzirom na stara i nedavna iskustva, prava novost mora sastojati u pravilima koja u posljedicima nesmotrenih rizika obuhvaćaju i privatne ulagače zajedno s vladama. U jednom nedavnom interviewu ovim novinama, ministar Dini, koji je dugo radio u Međunarodnom monetarnom fondu, kazao je da se 'više ne može dopustiti da veliki privatni ulagači financiraju zemlje s visokim stupnjem rizika i visokim povratom ulaganja, drogirajući im gospodarstvo dok traje uzlazna putanja, da bi ih potom, čim se vjetar okrene, napustili povlačeći kapital, uvjereni u to da će ionako doći Međunardni monetarni fond ... kako bi riješio dugove nesolventnih'. Neće biti lako provesti takve namjere, no to je ispravan put. Možda i nije slučajno da slične tvrdnje u međunarodne rasprave unosi jedan talijanski glas. Ako postoji kapitalizam gdje je terapija zajmodavca posljednje instancije bila iskorištena i zlouporabljana, uzduž i poprijeko, u industriji i bankama, privatnim i državnim, to je upravo onaj talijanski, s poznatim posljedicama. Ako je istina da je cijeli svijet jedno selo, ne bi htjeli da veliki Soroš namjeri na cijelom planetu zacrtavati stari model feuda Italije u kojemu bi se kapitalisti i trgovci gotovo uvijek izvukli. Varajući i kapitalizam i tržište, na račun poreznih obveznika, uvijek jedinih pravih zajmodavaca posljednje instancije. Dakle, bez daljega, neka se napravi sve što je moguće, mora se napraviti, kako bi se osigurala stabilnost tržišta i kako bi se spasio svjetski kapitalizam, no neka se šteti ne dodaju i podvale. To je molitva koja se danas može uputiti Carlu Azegliu Ciampiju, koji je, kako izgleda, kandidat za preuzimanje predsjedavanja operativnim savjetom Međunarodnog monetarnog fonda", piše Massimo Riva. 280206 MET sep 98