SLO 30.XII.DELO-ANGLOSAKS. KAPITALIZAM

SLOVENIJA DELO 30. XII. 1999. Demon atlantskoga superkapitalizma "'Umjesto pošasti koja je više od 70 godina strašila Europu, sada nas progoni demon anglosaksonskog superkapitalizma', prije nekoliko je dana tradicionalnom frankofonskom antipatijom prema državama engleskog jezika pariški 'Le Monde' komentirao dugotrajnija nastojanja američko-britanske telekomunikacijske nadnacionalke Vodafone Air Touch da preuzme njemački telekomunikacijski i inženjerski koncern Mannesmann. Pokušaj neprijateljskoga preuzimanja jednog od paradnih konja njemačkog gospodarstva - zadnja ponuda Vodafona iznosi 242 milijarde maraka - nije samo razbuktao nacionalistički obojene strasti, nego je ponajprije otkrio prilične razlike između takozvanog atlantskog kapitalizma koji prevladava u SAD-u i Britaniji, te njegova kontinentalnog rođaka koji je barem do sada poštovao i interese posloprimaca i općenito težio društvenoekonomskom skladu. Kako drži američki politički ekonomist Paul Kruger, razlike između ta dva tipa tržišnoga gospodarstva uvjetovane su naročito time što se slobodno poduzetništvo i politička demokracija u anglosaksonskom svijetu nisu nikada suočavali s ozbiljnim konkurentnim modelom koji bi težio njihovu ukidanju ili barem ograničavanju. 'Čak se i najsiromašniji američki radnik nastoji jednoga dana obogatiti. Imućni i uspješni ljudi u nas su uglavnom objekti divljenja i oponašanja, a u Europi često izazivaju otpor pa čak i neprijateljstvo', tvrdi Kruger i naglašava 'da je u povijesti SAD-a federalna vlast samo jedanput odlučno posegnula u gospodarske događaje - programom New Deal predsjednika Franklina Delana Roosevelta koji je 30-ih godina bitno pridonio prevladavanju velike depresije.' U kontinentalnoj je Europi poslije Drugoga svjetskog rata prihvaćeno takozvano socijalno-tržišno gospodarstvo. U njemu su plaće i radni uvjeti bili rezultat pregovora između radnika, sindikata i vlade. Zaposleni su uživali zdravstveno i mirovinsko osiguranje, imali su plaćen dopust, a osobito u Njemačkoj, sudjelovali su i u vođenju svojih poduzeća. Neki autori tvrde da su navedene koncesije posloprimcima bile ponajprije posljedica straha ekonomskih i političkih elita u zapadnoeuropskikm državama da će se radnička klasa povezati s komunističkim blokom i napraviti revoluciju. Bez obzira na uzroke njegova nastanka, sustav socijalno-tržišnoga gospodarstva duga je desetljeća izvrsno funkcionirao. Baš njemu možemo pripisati zaslugu za nastanak širokoga srednjeg sloja u većini država zapadne Europe: 60.,70. i 80. godine bile su, kako kaže njemački publicist Egon Bahr, razdoblje brzoga gospodarskog rasta razmjerne socijalne stabilnosti, a ponajprije vrijeme kad si je i takozvani mali čovjek mogao priuštiti većinu blagodati potrošačkoga društva (vlastiti stan, automobil, kućanska pomagala itd.). Razlike između ta dva tipa kapitalizma razvidne su i na području radnih odnosa i poduzetničke kulture. U kontinentalnoj je Europi tržište radne snage još uvijek prilično rigidno, stupanj zemljopisne mobilnosti radi traženja novog posla je nizak, a većina zaposlenih je barem do sada rijetko mijenjala radno mjesto. U SAD-u stalnu zaposlenost u europskom smislu riječi tako reći ne poznaju, a promjena radnog mjesta svakih nekoliko godina već je desetljećima, osobito za visoko kvalificirane stručnjake, zlatno pravilo. Amerikanci su u traženju odgovarajućega posla spremni pročešljati golemo područje svoje države, no istina je da im pri tomu bitno pomažu veličina države, njezin neiscrpan ekonomski potencijal i jedinstvenost jezika i (masovne) kulture. Svega toga u Europi nema. Za američka poduzeća značajne su i nevjerojatne razlike između dohodaka članova njihovih uprava i vrhunskih stručnjaka s jedne te plaća ostalih zaposlenih s druge strane. Kako piše američki tjednik Business Week, vodeći predstavnici njemačkog automobilskog diva Daimler, kad su studenoga 1998. preuzeli američki Chrysler, bili su zaprepašteni činjenicom da najbolji Chryslerovi inženjeri i menadžeri imaju čak do četiri puta veće plaće od njih. Dok su europski posloprimci obično organizirani u stručne sindikate koji se zauzimaju za njihova prava, prema podatcima Međunarodne organizcije rada (MOR) samo je dobra trećina zaposlenih u SAD-u učlanjena u sindikate. Što više, na konzervativnom je jugu donedavna vladalo uvjerenje da su sindikalno organizirani radnici 'komunistički sipmatizeri'" - piše Marko Osolnik. Uz članak list objavljuje i kratak razgovor o toj temi s dr. Jožetom Mencingerom, ekonomistom i rektorom ljubljanskog Sveučilišta: "U kojem će se smjeru poslije alternativne propasti društveno- ekonomskog modela (socijalizma) razvijati svjetski kapitalizam? Hoće li, kako sada izgleda, definitivno prevladati neobuzdani turbokapitalizam tipa Billa Gatesa ili će se (razvijeni) svijet ipak ugledati u mekši 'rajnski' kapitalizam zapadne Europe? Za mišljenje smo upitali poznatog ekonomista i rektora ljubljanskog Sveučilišta dr. Jože Mencingera. 'Raduju me nemiri koji su pratili nedavno zasjedanje Svjetske trgovačke organizacije (WTO) u Seattleu, stalna poskupljenja nafte i zapleti s njemačkim poduzećima Holzmann i Mannesmann, jer su ljudi napokon počeli razmišljati kamo nas vodi turbokapitalizam. Osobno ga se jako bojim', rekao nam je Mencinger i dodao: 'Suvremeni kapitalizam izaziva duboke diobe i u razvijenim državama kao i u svijetu. Na razini pojedinog društva gube industrijski radnici i manje obrazovani ljudi a dobivaju visoko obrazovani i imućni. U svijetu od njega imaju koristi osobito postindustrijske države na čelu sa SAD-om, a nerazvijeni dijelovi svijeta njegovom su zaslugom sve siromašniji i zaostaliji. Nigdje nije rečeno da će Slovenija biti na strani dobitnika'. Na pitanje kakve bi mogle biti socijalne i političke posljedice razmaha turbokapitalizma, Mencinger je odgovorio da 'je sasma moguće izbijanje velike gospodarske krize koja će biti slična onoj s početka 30-ih godina, a takva bi kriza širom otvorila vrata autoritarnim režimima svih vrsta'."