ŠV 25. IX. NZZ:INTERVENCIJE DOSLJEDNO?

manjine i etn. zajednice-Ratovi ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 25. IX. 1999. Istočni Timor, Kosovo - globalizirani svijet? Hansrudolf Kamer počinje svoj komentar navodom iz govora koji je predsjednik Clinton u lipnju ove godine održao u Skopju: "'Bilo da živite u Africi, u srednjoj Europi ili negdje drugdje - počne li netko progoniti nevine civile i pokuša li ih masovno poubijati zbog njihove rase, njihova etničkoga podrijetla ili njihove vjere, a u našoj je moći da ga zaustavimo, mi ćemo to i učiniti'. Ovog je tjedna glavni tajnik UN-a Kofi Annan održao pred Glavnom skupštinom UN-a pledoaje za najnoviju inačicu takozvane Clintonove doktrine. U Istočnom Timoru - udaljenom od East Rivera pola zemaljske kugle - istodobno je pod australskim vodstvom oprezno izvedena provjera te doktrine na konkretnom primjeru. Sam američki Predsjednik objavio je tijekom posjeta postrojbama KFOR-a u skopjanskoj zračnoj luci pragmatično priopćenje da povrede ljudskih prava koje dosegnu veće razmjere ubuduće više neće biti tolerirane nigdje u svijetu: 'Ako je u našoj moći da to spriječimo, mi ćemo to i učiniti'. Što se tiče zamjenice 'mi', Clinton poseže za uvriježenim ogradama: prisjećajući se pasivnog odnosa prema genocidu u Ruandi, Clinton je neobavezno izjavio da se ne može baš posvuda sve učiniti. Je li posrijedi najnovija doktrina? Clinton ih je tijekom godina proizveo nekoliko, a očekivanja da Amerika pod aktualnom upravom može realizirati tako očitovane visoke ambicije prilično su slaba. Ionako bi opisana zadaća trebala pripadati u djelokrug zadaća djelotvornih Ujedinjenih naroda - neprekidno prizivane ali nepostojeće međunarodne zajednice, na koju se zapravo odnosi zamjenica 'mi'. No, dok čekamo na njezin angažman, dok priželjkivana UN-utopija ne postane stvarnost, ubijanje je nastavljeno - žrtve toga zločina su nevini ljudi čija je zaštita najavljena. Nesumnjivo se osjeća potreba za konkretnim djelovanjem, ali čini se da intervencije kojima je zacrtani, humanitarni cilj sprječavanje neke tragedije uvijek kasne - sjetimo se Istočnoga Timora, Kosova, Bosne, Somalije, Kuvajta, Haitija. Clintonova retorika podsjeća na formulaciju koju je njegov uzor Kennedy upotrijebio u svom inauguracijskom govoru g. 1961.: svijet mora znati da će Amerikanci 'platiti svaku cijenu, preuzeti svaki teret, pretrpjeti svako odricanje, poduprijeti svakog prijatelja i odoljeti svakom protivniku' kako bi ispunili svoju misiju, kazao je tada Kennedy. Potonji fijasko u kubanskom Zaljevu svinja, nepromišljeni koraci koji su rezultirali vijetnamskom tragedijom i ostali znaci slabosti tijekom dugotrajnoga sukoba u hladnom ratu uskoro su ponovno poučili svijet da univerzalističke težnje Amerike ne treba uvijek shvaćati doslovno. Ni danas stvari vjerojatno ne stoje puno drugačije. Ipak, krajnje je zanimljiva pojedinost da upravo aktualni predsjednik, čiji je prvi državni tajnik rat u Bosni još proglašavao 'humanitarnom krizom daleko od vlastitog dvorišta, usred drugoga kontinenta', sada - bar na verbalnoj razini - propovijeda intervencionizam gotovo bez ograda, iskazujući pritom poštovanje Ujedinjenim narodima - kao što je to činio i dosad. Prije samo šest godina Clinton je na istom mjestu zastupao sasvim drugačiji stav, imenujući četiri uvjeta koji moraju biti ispunjeni prije no što Amerika odluči sudjelovati u akcijama zaštite ili uspostave mira: naime, prijetnju međunarodnoj sigurnosti, jasno raspoznatljiv i čvrsto definiran cilj, dogledan, unaprijed određen završetak angažmana i osiguranu financijsku konstrukciju. Sve je to zameo vjetar. Već je gore opisana doktrina označavala blago omekšavanje Weinberger-Powellove doktrine, koja je osamdesetih godina pod utjecajem vijetnamskog sindroma utvrdila još restriktivnije uvjete za angažman američke vojne sile širom svijeta. Uvjeti koje je Clinton naveo 1993. nisu bili ispunjeni već u Bosni i na Kosovu, a to još manje vrijedi za Istočni Timor. Neizvjesnosti i rizici s kojima se danas suočavaju Australci i ostali pripadnici postrojbe za uspostavu reda u Istočnom Timoru daleko su pak veći. Clintonov savjetnik za sigurnost Sandy Berger navodno je stanje u Indoneziji usporedio s neredom koji vlada u sobi njegove kćeri na koledžu. Ponovno se nameće dojam da su donositelji odluka u američkoj vladi prvo morali postati istinski svjesni geopolitičke važnosti Indonezije da bi - vrlo polako - uspjeli skupiti snage za utvrđivanje strategije. No, zanemarimo li najnovija zbivanja u Istočnom Timoru, u retrospektivi će nam se nametnuti dojam da se nakon raspada Sovjetskog Saveza Amerikanci iz godine u godinu osjećaju sve slobodnijima upotrijebiti vojnu silu za 'valjane ciljeve' - neovisno o cilju u svakom pojedinačnom slučaju. Njihova znatna ulaganja u suvremenu vojnu opremu povećavaju njihov manevarski prostor i olakšavaju donošenje odluka jer sve više omogućuju ratovanje na veliku udaljenost, bez 'krvi, znoja i suza', čak u takvim razmjerima da je moguće izbjeći čak i riječ 'rat'. Kofi Annan kreirao je u svom govoru i vezu s procesom globalizacije, objasnivši da 'novi svijet' ne trpi sustavne povrede ljudskih prava ni genocid - i to nigdje. I on je prilično apodiktički objavio da ljudska prava nemaju granica. Je li možda započeo trend koji nije moguće zaustaviti te kojemu će se sve države ovog svijeta - htjele- ne htjele - morati prilagoditi? Ambivalentan odnos između suverenosti država i univerzalne valjanosti ljudskih prava nije, doduše, nikakva novost. Bio je prisutan već tijekom osnivanja Ujedinjenih naroda, obilježivši tijekom hladnoga rata sukobe u okviru Konferencije za europsku sigurnost i suradnju. No, budući da se angažman za ljudska prava u okviru KESS-a oslanjao na nevojna sredstva, vlade koje su kršile ta prava - poput, primjerice, sovjetske - mogle su se ograđivati tek na žaljenje zbog upletanja u unutarnja pitanja i nisu morale objavljivati uzbunu u svojim postrojbama za protuzračnu obranu. Jedan poznati američki stručnjak otvoreno je na godišnjem zasjedanju Međunarodnoga instituta za strateške studije u San Diegu izjavio sljedeće: 'Tko se želi ozbiljno angažirati na zaštiti ljudskih prava, mora ući u same države!' - drugim riječima: ne mariti za otpor odgovarajućih vlada. U svakom slučaju, onaj tko zastupa takvo stajalište neće se pretjerano baviti pitanjima legitimacije takvih akcija: primjerice, neće pitati što bi se dogodilo kada bi - umjesto Australije i Tajlanda - u Indoneziji intervenirala Kina, obrazloživši svoj potez napomenom o tlačenju kineske manjine te o potrebi njezina očuvanja od genocida? Što razlikuje ulazak vijetnamskih postrojba u Kambodžu, koje su ipak potisnule masovnog ubojicu Pola Pota daleko u džunglu (...) od, primjerice, NATO-ova angažmana na Kosovu? Odgovori na ta pitanja, naravno, postoje - ali nisu bezuvjetno utemeljeni na međunarodnom pravu. Svijet je možda snažnije globaliziran nego ikad dosad; granice možda naočigled iščezavaju brže a osjećaj za pravdu istodobno se snažno mijenja - ali ne postoji opće prihvaćeni međunarodni poredak, koji bi bez ikakva ostatka sumnje poslužio kao osnova za intervenciju, usmjerenu na zaštitu ljudi i njihovih prava. Ni u kom slučaju nije opće prihvaćena ocjena da su prioriteti promijenjeni - te da apsolutno načelo suverenosti polako kopni. Nacionalne države i dalje postoje - još su uvijek i u dogledno vrijeme ostaju najvažniji legitimirani akteri. Pozivanje na Ujedinjene narode nije pak automatski izlaz sve dok Vijeće sigurnosti ne bude reprezentativnije za međunarodnu zajednicu današnjice. Ono odražava odnose snaga na kraju Drugoga svjetskog rata i jako je daleko od toga da od svojih članica dobije sredstva za realizaciju Povelje UN. Stoga zasad i dalje ostaju tek priručna rješenja. Kada Vijeće sigurnosti ne ispuni svoje obveze, vezane za očuvanje kolektivne sigurnosti - a ono to u kosovskoj krizi nije učinilo - otvara se mogućnost samoobrane na temelju Povelje UN - uključujući i sudjelovanje regionalnih sigurnosnih organzacija. Kada pak uspije postići suglasnost - kao u slučaju Istočnog Timora - ni izdaleka još nisu riješena sva pitanja 'gdje, kada, tko, kako, zašto?' kao ni pitanje o posljedicama. No, odlučujuća je potreba istinskog sprječavanja napada na ljude i povreda njihovih prava. Naknadne akcije čišćenja nedostatna su zamjena", zaključuje Hansrudolf Kamer.