NJ 7. IX. SZ: REPORTAŽA IZ MOSTARA

vanje/financije NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 7. IX. 1999. Život u kvakama slova "Strojnica budi čovjeka u dva sata u noći, ali ubrzo nakon toga ponovno vlada mir. Možda je netko tek malo prebrzo reagirao na šušanj ili sjenu. Nitko nije kriknuo niti uzvratio vatru. Mostar, još uvijek podijeljeni glavni grad Hercegovine, spava. Mirno je i na internetu: refugees.net/de objavljuje pod naslovom 'Bosna: ni rat ni mir' aktualiziranu verziju vijesti iz Bosne i Hercegovine; no, od 6. ožujka posjetitelj te stranice na internetu ne može pročitati nove vijesti - možda zato što su važnije stizale s Kosova? Posljednja bilješka iz Mostara nosi datum od 1. ožujka: 'Oko dva sata u noći eksplodirala je bomba u Ulici kralja Tomislava (zapadni dio Mostara. Nitko nije ranjen. Oštećena je fasada jedne trgovine'. Na terenu ta vijest zvuči poput vica: u Mostaru je još razrušeno toliko zgrada da nedirnuta fasada privlači veću pozornost nego razrušena. Grad nalikuje bogalju. Pustošenje povlači za sobom i razaranje pojmova. Primjerice, što nakon rata znači, što zapravo predstavlja pojam 'kulture'? U muslimanskom dijelu Mostara ulice su ovih večeri pune, deseci mladih ljudi - i djevojaka i mladića - sjede pred kafićima, i gotovo četiri godine nakon završetka rata smještenih u napola razorenim kućama. Puno je glazbe - od bosanskog folklora do preglasnog crnačkog rapa (...) Je li već svakodnevni život sam po sebi kultura? Naravno. Omer Lakise sliježe ramenima: 'Kafići, da, kafići, ali time će tek malobrojni nešto zaraditi - nama trebaju tvornice'. Tvornice? Primjerice, tvornica aluminija 'Aluminij', upola u vlasništvu države: prije rata zapošljavala je 4500 a danas 800 radnika: državno poljoprivredno dobro 'Buna' (bavi se uzgojem teladi, proizvodnjom mesa, voćarstvom): prije rata imala je 110 radnika a sada ima tri; 'Tempo-Vranica', poluprivatna građevinska tvrtka za visoko- i niskogradnju: umjesto 540 ima još samo 50 zaposlenih. U državnoj tvornici duhana Durhan stanje je stvarno dobro: umjesto 330 ima sada 160 zaposlenika. Jesu li tvornice kulturno relevantne? Da. Bez tvornica nema novca a bez novca nema EU - samo onaj tko ima novca pripada u srednju Europu. Unatoč bosanskoj austrougarskoj prošlosti, dozvolu za ulazak u zemlju dobivaju po mogućnosti samo oni ljudi za koje ne treba strahovati da žele i ostati. Iako su u Europi jako verbalno cijenjeni, 'bosanski Muslimani', podrijetlom iz 'stare, tolerantne multietničke kulture', još trebaju vizu i teško je dobivaju. 'Tuđmanovim je Hrvatima jednostavnije', tvrdi Omer Lakise. Kada Omera Lakisea, rođenog 1936. u Mostaru, upitate smatra li se Bosancem turskoga podrijetla, Bosancem, Turčinom, Jugoslavenom ili čovjekom, počinje višesatnu priču, istodobno ne odgovarajući na vaše pitanje: priča o Mostaru, o džamijama, o Sat 1, o Althochdeutschu (povijesna razvojna faza njemačkog jezika - op. prev.), o francuskoj knjževnosti, učenju latinskog jezika u franjevačkom samostanu kod Mostara, gdje je išao u školu i kasnije postao nastavnikom, iako je, kao što napokon, opraštajući se nakon tri dana i stojeći na vratima, dovikuje za nama da je 'Turčin'. Tada još jednom mijenja mišljenje: 'Svi smo mi Mostarci!'. Grad kao domovina, kao zbroj svih građana koji su doselili u određeno mjesto, ostavlja iza sebe svaki nacionalizam, svaku ideologiju. 'Ranije je Bosanac koji je studirao ili živio u Zagrebu ili Beogradu često mogao birati samo između pripadnosti hrvatskom ili srpskom narodu'. Naravno, Omer Lakise je na određeni način osobenjak jer još uvijek u razorenom Mostaru voli govoriti 'o stvarima koje ne zanimaju druge ljude', o 'kulturi' u nimalo proširenom smislu te riječi; no, pripovijeda i o svom bijegu u Tursku u lipnju 1992.; o tome kako su u to vrijeme 'svakodnevno na ulicama ležali leševi'. U Turskoj je Omer ostao tri i pol godine, njegovoj kući nedostajao je samo krov - stražnji zid bio je tek malo oštećen granatama. Ipak još ne može zaboraviti rat: 'Danas poslijepodne vidio sam čovjeka koji je krenuo u šetnju - išao je sa mnom u školu. Sastavljao je popise osuđenih na smrt a sada opet hoda ovuda kao da se ništa nije dogodilo zato što Amerikanci i Europljani govore da je uspostavljen mir!' Što učiniti? 'Ah, ni sam ne znam!' Omer Lakise pošten je čovjek - 'ali ratni zločinci moraju biti kažnjeni!' Sjećanje je kultura, tvrdi se. 'U Albaniji će još dugo bjesniti rat, tamošnji ljudi ne mogu zaboraviti', govori jedan češki časnik u Sarajevu i nastavlja: 'Bosanci su dobri ljudi. Nastavili su sa svojim životima'. Je li sposobnost zaborava također kultura? U svakom slučaju marku ćemo uskoro moći zaboraviti. Ipak, neposredno uoči ukidanja, njemačka marka još se kotrlja zelenim balkanskim dolinama. Tko na mostarskoj tržnici kupuje kozji sir iz Gurda, plaća kovanicom od dvije marke i dobiva natrag 50 pfenniga. Pet kovanica po deset pfenniga. To vrijedi i za onog tko se u Sarajevu vozi tramvajem ili kupuje pecivo. Uskoro ćemo sve stare njemačke kovanice i novčanice moći poslati u Bosnu i na Kosovo, posljednje zaštićene zone njemačke marke. Borba oko simbola za novim novčanicama pokazuje da i ovdašnji ljudi povremeno jako ozbiljno shvaćaju stare kulturne oblike. Uvedena je 'konvertibilna marka', zasada postoji tek nekoliko novčanica ali samo je jedan jedini junak pridobio dovoljno pristaša i u zoni srpskoj i u zoni muslimansko-hrvatskog utjecaja: riječ je o Meši Selimoviću, umrlom 1982. g., koji na 'novčanici od pet maraka' izgleda kao mješavina Honeckera i Arna Schmidta. Selimović, koji je po Meyerovu predivnom 'Enciklopedijskom leksikonu' bio uz Ivu Andrića 'najznačajniji srpski poslijeratni pisac' (na kraju života živio je u Beogradu); koji u svom najpoznatijem romanu 'Derviš i smrt' (...) postavlja pitanje o vlastitom i o identitetu bosanskih Muslimana. I nije ponudio odgovor. Selimovićev pripovjedač u prvom licu jednine odmah na početku napominje kako priča 'priču koja nema svrhe ni koristi'. No, 'još ne znam što će ovdje biti napisano. Ipak, u viticama i kvakama slova ostat će nešto od onog što je bilo u meni i više nikada neće potonuti u uzavreloj magli kao da nikada nije ni postojalo ili kao da ne znam što je bilo'. Tim je rečenicama suprotstavljen gorak zaključak: 'Živi ne znaju ništa. Naučite me, vi mrtvi, kako se može umrijeti bez straha ili bar bez užasa. Jer smrt je besmislena kao i život'. O onome što je bilo ne svjedoče samo novčanice. Svojevrsni su svjedoci i mostarske suvenirnice. One nude samo one razglednice, koje su postojale već prije razaranja mosta, najslavnijeg kulturnog spomenika. Budući da nitko ne kupuje razglednice te budući da nema turista, fotografije - bez upotrebne funkcije - postaju opomenom i umjetničkim djelom. Gotovo se čini da razglednice čekaju uskrsnuće mosta (čije već algama prekrivene ruševine španjolski vojnici u sastavu SFOR-a vade iz Neretve). No, dotad će blistavo plavo nebo na razglednicama vjerojatno nepovratno požutjeti te ih ponovno nitko neće htjeti kupiti. Što je sasvim sporedno. Sunce sja nad Mostarom. Groblja su se povećala, a u Neretvi se može kupati", napominje na kraju reportaže Hans-Peter Kunisch.