AU 21. VIII. PR: MILOŠEVIĆEV PAD IONAKO NE BI RIJEŠIO NIJEDAN BALKANSKI PROBLEM

AUSTRIJA DIE PRESSE 21. VIII. 1999. Živjeti s Miloševićem "Rijetko je kada koji događaj očekivan tako napeto kao masovni prosvjed protiv Slobodana Miloševića, održan prošlog četvrtka u Beogradu. Pritom valja napomenuti da su očekivanja koja Zapad ulaže u srpsku oporbu tako visoka da su zamalo podjednako zanimljiva kao i sama prva velika prosvjedna akcija, zakazana u glavnom gradu Srbije nakon rata na Kosovu. Nema sumnje da je srpska oporba dokazala hrabrost, budući da se iza fasada parlamentarizma krije režim koji ne oklijeva s uporabom sile. No, nema također sumnje da oporbu drži na okupu samo protivnički odnos prema Slobodanu Miloševiću i njegovu klanu. Na manifestaciji, održanoj prošlog četvrtka navečer, okupili su se u Beogradu Miloševićevi protivnici od kojih svaki od njih ima drugi razlog da mu bude protivnik. Jedni mu predbacuju da je izazvao rat na Kosovu, a takvi su u manjini, drugi mu predbacuju da je taj rat izgubio i vjerojatno uživaju potporu velike većine stanovništva. Heterogenost oporbe, u okviru koje bok uz bok stupaju nacionalisti i zapadno usmjereni demokrati, najbolje je jamstvo za opstanak režima. Milošević koristi svoju priliku. Njegova ponuda oporbi o održavanju prijevremenih izbora jako je spretan šahovski potez. Jugoslavenski predsjednik potpuni je gubitnik u ulozi ratnog poglavice: nijedan srpski političar nije srpskom narodu donio tako teške poraze kao on. No, Milošević je istodobno i nepobjedivi politički vođa, koji brzo i ispravno uočava i koristi osjećaje nacije i raspoloženje masa. Usporedba s Hitlerom i Mussolinijem upravo je opipljiva. Oporba najvjerojatnije neće uspjeti u dogledno vrijeme srušiti Miloševića. Zapad će se pak morati pomiriti sa činjenicom da mora živjeti s njim i nakon rata na Kosovu - baš kao što se pomirio i s činjenicom da nakon rata u Zaljevu i raznih kaznenih akcija mora živjeti i sa Sadamom Huseinom. O tijeku vlastite povijesti još uvijek - na kraju krajeva - odlučuju sami narodi - a ne međunarodna krizna diplomacija, Svjetski monetarni fond ili čak politički kongresni turizam, koji u Austriji povremeno zabunom poistovjećuju s 'vanjskom politikom'. Načelni problem zapadne politike prema Balkanu jest neprekidno buđenje nada koje Zapad ne može ispuniti - ni sada ni ubuduće. Prevelika doza povijesti prevelik je teret za svaku politiku. To je posebno očito u slučaju Bosne. Govorilo se o obnovi multietničke Bosne. U stvarnosti pak podjela bosanskog društva na područja pod vlašću etničkih stranaka ne samo da nije razbijena već je i učvršćena. Međunarodna zajednica ograničila se tek na nadopunu nacionalnih domena čelnim nadnacionalnim ustanovama. Na Kosovu se također nazire razvoj događaja koji potiče sve drugo samo ne zadovoljstvo: riječ je o podjeli po ciparskom uzoru - sa srpskim koridorom na balkanskom teritoriju - dakle, o jednom od provizorija koji su - kao što iskustvo pokazuje - jako dugotrajni. Eventualni pad jugoslavenskog predsjednika bio bi trenutno tek puki propagandistički uspjeh Zapada - ne bi riješio problem Bosne ni problem Kosova niti bi vjerojatno dokončao izolaciju u kojoj se Srbija našla vlastitom krivnjom. Milošević je nesumnjivo problem, ali sigurno ne jedini na Balkanu", upozorava Karl-Peter Schwarz.