US 11. VIII. CSM ŽENEV KONV

SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 11. VIII. 1999. Možemo li biti čestiti? 50 godina nakon Ženeve "Kritičarima koji Ženevsku konvenciju smatraju zastarjelom i nevažnom rat na Kosovu ponudio je dosta razloga da to i dalje misle. Srpsko etničko čišćenje bilo je pljuska ugovorima koji određuju granice humanog u suvremenome ratu", piše Peter Ford. "Opet je izgledalo da se konvencije više krše nego poštuju. No, gledano iz druge perspektive, srpska su kršenja ratnih pravila potaknula savezničko bombardiranje. Pokolji koje su srpski vojnici vršili nad albanskim civilima u borbi protiv separatista iz OVK-a, bili su glavni čimbenik u odluci Zapada da krene u rat. Zapravo, Kosovo ističe proturječja koja muče Međunarodni odbor Crvenog križa, čuvara humanitarnog prava sa sjedištem u Ženevi, organizaciju koja pokušava ukorijeniti međunarodno poštovanje ratnih pravila ponašanja. S jedne strane, današnji su ratovi prljaviji, nejasniji i manje podložni nadzoru nego što su bili prije 50 godina. S druge strane, svijet još osjeća potrebu da povuče granicu između rata i pokolja, da postavi granice ljudskog ponašanja u žaru bitke. Ljudi koji pokušavaju obraniti tu granicu, izaslanici Crvenog križa u kriznim žarištima širom svijeta, balansiraju na nategnutoj žici između pesimizma i optimizma. Rat je neizbježan. To je pretpostavka na kojoj se temelji Ženevska konvencija. No, ugovori su ispunjeni vjerom da čovjek može obuzdati svoje najniže strasti. 'Usred žara borbe, moramo vjerovati u čovječnost ljudi, njihovu sposobnost za dobro', kaže Edith Baeriswyl, voditeljica programa Međunarodnog odbora Crvenog križa. 'Da su ljudi životinje, ne bismo mogli ništa učiniti.' Podupiranje tog uvjerenja nije uvijek lako. Iako Zapad općenito prihvaća standarde određene dogovorima, dobar dio ostatka svijeta im se ne pokorava. Divljaštvo genocida u Ruandi i ratovi u Africi, ili jezoviti koncentracijski logori u Bosni, možda su u mnogim glavama posijali sjeme sumnje. Te su tragedije istaknule neke probleme s kojima se Međunarodni odbor Crvenog križa suočava. U mnogim dijelovima svijeta ljudi jednostavno ne poznaju međunarodno humanitarno pravo. U nekim mjestima borci odbacuju Ženevsku konvenciju kao izraz zapadnokršćanskih vrijednosti koje oni ne dijele. U drugima, pravila imaju malo težine jer se tako često krše. Prevladava slika o zakonu stvorenom u Ženevi, udaljenom od stvarnosti i vojničkog života', kaže Adam Roberts, stručnjak za pravo s oxfordskog sveučilišta. 'To je jako štetno.' Dužnosnici Crvenog križa, čija je zadaća naučiti oružane snage da poštuju međunarodno humanitarno pravo, bore se protiv toga dojma. Oni na svih pet kontinenata traže mjesne inačice konvencija, s korijenima u mjesnim običajima, kako bi pokazali da je Ženevska konvencija univerzalni izraz pravila u čiju ispravnost svi vjeruju. Tako u Moskvi dužnosnici Međunarodnog odbora Crvenog križa svoje razgovore s ruskim vojnicima potkrepljuju povijesnim citatima ruskih vojnih vođa. Istaknuti je general Katarine Velike, Aleksander Suvorov, a ne Ženevska konvencija, zapovijedio 1776. da se 'sa zatvorenicima treba postupati čovječno; surovost je sramota.' U Gvatemali su djelatnici Crvenog križa pripremili radijske programe, članke i predavanja u kojima ističu vrijednosti zajedničke međunarodnom humanitarnom pravu i domaćim zakonima i kulturi. U Somaliji su kazališne skupine koje financira Crveni križ vojnicima prikazivale drame s humanitarnom porukom koja proizlazi iz junačke tradicije Somalije. 'Trebamo se truditi da izgradimo mostove između međunarodnog humanitarnog prava, koje je mnogim zemljama prilično strano, i mjesnih tradicija i običaja', kaže Marion Harroff-Tavel, dužnosnica Crvenog križa. (...) S druge strane, lobisti Crvenog križa mnogo su radili kako bi dali zube novom Međunarodnom kaznenom sudu, osnovanom prošle godine u Rimu, koji će u budućnosti suditi ratnim zločincima. Iako su vlade potpisnice Ženevske konvencije 1949. obećale goniti i suditi navodnim ratnim zločincima, one to nisu činile. (...) A sam Međunarodni crveni križ doživljavao je kritike zbog odbijanja da preda dokaze koji bi pomogli u gonjenju ratnih zločinaca. Dio problema leži u njegovoj jedinstvenoj ulozi. On nije samo odgovoran za posjećivanje i popisivanje zatočenika rata, već i za slanje humanitarne pomoći i organiziranje razmjene zatvorenika te puštanje talaca. 'Pitanje je treba li Međunarodni odbor Crvenog križa progovoriti dovesti se u opasnost da izgubi pristup žrtvama ili ostati tih i postati sukrivac u zlu', piše Michael Ignatieff u djelu 'Zločini rata'. On nastavlja i kaže da je 'tijekom većeg djela povijesti Međunarodni odbor Crvenog križa odlučio šutjeti u javnosti', ali u isto vrijeme pokušati privatno utjecati na vlade. Nedostatak mehanizama provedbe potkopava konvencije, iako UN-ovi ad hoc sudovi za Ruandu i bivšu Jugoslaviju pokazuju put, kažu stručnjaci za humanitarno pravo. No, poznavanje zakona nije uvijek dovoljno. A 'usred bitke, prijetnja pravnom akcijom je daleka', ističe profesor Roberts. (...)"