ŠV 28. 8. NZZ: RUSKI PREPOROD IZNUTRA

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 28. VIII. 1999. Rusija - propala država? "Jedan je ruski komentator napisao nedavno u političkoj kolumni lista Moscow News (...) da je u Rusiji prvo propao komunizam a sada - još dramatičnije - propada - i kapitalizam. Ta je zemlja danas osiromašena i nemoćno nasukana između dva svijeta, smatra on. Njegova deprimirajuća ocjena možda je pretjerano pojednostavljenje, ali mnogi bi je Rusi vjerojatno potvrdili. Nitko zasigurno ne može zanijekati da je komunizam propao - odnosno bar njegova sovjetska varijanta koja je stvarno postojala sedamdeset godina. No, vrijedi li to i za kapitalizam odnosno za osmogodišnje više nezgrapne nego spretne pokušaje transformacije sovjetskoga planskog sustava u djelotvornu tržišnu privredu? Dosadašnji rezultati baš i nisu ohrabrujući kada ih usporedimo s, primjerice, napretkom koji su ostvarile neke druge bivše komunističke zemlje srednjega dijela istočne Europe. Doduše, danas se posebno u gradskim središtima može kupiti daleko veća količina boljih (uvezenih) proizvoda, ali široki slojevi stanovništva baš i nemaju previše koristi od takve ponude budući da su potpuno osiromašeni. Prosječna dob ruskih muškaraca spala je u međuvremenu na 57 godina, što je gorka posljedica loše prehrane, alkoholizma, nezaposlenosti i socijalnog propadanja. Naznake gospodarskog uzleta i razvoja širega srednjeg sloja, koje su se počele nazirati prije prošlogodišnjeg dubokog pada rublja, nestale su. Zbog manjkavog povjerenja u državu i gospodarstvo kapital se zakonskim putem i dalje nerazmjerno više odlijeva iz Rusije no što u nju dolazi. Doduše, službene statistike ne posreduju sveobuhvatnu sliku stvarnoga života jer ne uključuju sivu privredu i nemonetarne poslove zamjene dobara, bez kojih milijuni Rusa ne bi mogli skrpiti kraj s krajem. No, nastavljeni egzodus posebno obrazovanijih i kvalificiranijih snaga jasnije govori o današnjim prilikama u Rusiji. Činjenica da je sin bivšega šefa sovjetske partije Hruščova prije nekoliko tjedana u poodmakloj dobi zatražio američko državljanstvo bila je tek posebno dojmljiv znak tog trenda. Kako stoje stvari s razvojem demokracije u Rusiji? Budući da mediji najviše prostora posvećuju kremaljskim intrigama, nevjerojatnim korupcionaškim škandalima i novim premijerima koje Jeljcin smjenjuje u sve kraćim vremenskim razmacima, sljedeća ocjena možda će nekog iznenaditi: što se tiče uvježbavanja demokratskih običaja i učvršćivanja ustavnih institucija, perspektiva je - iako daleko od idealnih prilika - ružičastija od gospodarskih prognoza. U prosincu ove godine ponovno će biti održani izbori za Dumu (...) Šest mjeseci kasnije ruski birači trebali bi odlučiti o nasljedniku predsjednika Jeljcina, koji se po ustavu više ne može kandidirati nakon dva predsjednička mandata. Neke naznake sugeriraju da će izbori rezultirati bitnom obnovom i vitalizacijom političkih snaga u Moskvi. Agilni gradonačelnik Moskve Luškov uspio je od svoje izborne organizacije Otečestvo (domovina - op. prev.) i sličnih interesnih udruženja regionalnih guvernera skovati moćan savez. Nakon što je Luškovu također pošlo za rukom pridobiti u narodu još popularnog bivšeg premijera Primakova da prijeđe u njegov predizborni blok, procjenjuje se da ta nova snaga ima i te kako dobre izglede da postane najjačom frakcijom u novoizabranoj skupštini. Takav bi uspjeh kandidate saveza koji je skovao Luškov nesumnjivo pretvorila u velike favorite predsjedničkih izbora. I dalje je sasvim neizvjesno hoće li taj savez potrajati do sljedećega ljeta te hoće li na kraju u utrci za kremaljsko prijestolje nastupiti krupni Luškov ili djedovski lik Primakova (iskusnog majstora preživljavanja iz sovjetskog doba). Obistinjenje trenutno povoljnih prognoza o sudbini Luškovljeve koalicije polučilo bi dvije važne posljedice u političkom ustrojstvu ruske vlasti: prvo, bio bi to kraj komunističke prevlasti u Dumi i kraj komunističkog sna o povratku u kremaljsku vlast. Potonuće nereformirane ideološke nasljednice nekoć svemoćne KP SSSR-a na političku marginu ne bi bilo loš znak za budućnost ruske demokracije. Ne treba zaboraviti da je šef komunističke stranke Zjuganov još na predsjedničkim izborima 1996. bio Jeljcinov najopasniji izazivač. Drugo, pobjeda Luškovljeva i Primakovljeva saveza u borbi za predsjedničku dužnost pružila bi šansu za konačno izbijanje aduta iz ruku Jeljcinove kamarile koja je po najnovijim sumnjičenjima potonula duboko u korupciju. Bilo bi, naravno, naivno očekivati da će nakon takve smjene na vlasti u vladajućoj moskovskoj birokraciji zavladati uzorna transparentnost i čistoća. No, već sama okolnost da više čak ni gazda u Kremlju ne može spriječiti izbor nasljednika koji ne odgovara njemu osobno ni njegovoj sviti te da uz pomoć izvana neće više ostati pošteđen ni osjetljivih pravnih istraga, znači u ruskim okvirima znatan napredak u smjeru demokracije. Doduše, to ne znači da je budućnost ruske države time osigurana. U neposrednoj vezi s teškim gospodarskim hipotekama Rusija se, posebno na svojim zemljopisnim i etničkim rubovima, suočava s izazovima raznih secesionističkih pokreta. Pobuna u nekoliko planinskih sela u susjednoj ruskoj republici Dagestanu, koju su potaknuli islamistički komandosi iz Čečenije, teško može biti protumačena kao pokazatelj privlačnosti uljezlih 'božjih ratnika' i njihovih ideja o stvaranju ekspanzivne 'islamske države' u etnički ispremiješanom sjevernom Kavkazu. Ta je nova ratna epizoda u prvom redu posljedica gospodarske bijede u samoj Rusiji i odgovarajuće nesposobnosti ruske države da građanima u udaljenim pokrajinama pruži minimum koherentne suradnje i nacionalne identifikacije. Veliki eksperiment preoblikovanja Rusije iz totalitarnog diva u slobodno društvo s prosperitetnom privredom ni u kom slučaju nije nepovratno propao. Politički razvoj događaja u osmogodišnjem razdoblju nakon sloma Sovjetskoga Saveza nije potvrdio staru i među Rusima vrlo prisutnu predrasudu da Rusija nije sposobna za demokraciju. No, Ahilova peta demokratskog eksperimenta ostaje i dalje prisutna gospodarska slabost Rusije, koja je pak povezana s manjkavim ostvarivanjem reformatorskih ciljeva. Tu slabost nije moguće ukloniti novim zajmovima. Poboljšanje mora doći iznutra", smatra Reinhard Meier.