IT REPUBBLICA 31.V.-POLEMIKA

ITALIJA LA REPUBBLICA 31. V. 1999. O Sartorijevom odbijanju rata "Giovanni Sartori, ugledni politolog koji nam je pomogao shvatiti sreće i nesreće različitih izbornih sustava, izišao je izvan svojih uobičajenih disciplina kako bi sa stupaca 'Corrierea' razbio razloge koji se nalaze u temelju kosovskog rata. Njegovi argumenti mora da su se činili jako utješni šarolikoj anti-NATO-voj fronti, tako da je list 'Liberazione', stranke 'Rifondazione Comunista', u cijelosti ponovno objavio njegov članak.(...) Sve nas zapravo muče ti događaji i ne vjerujem da ima ikoga tko ih ocjenjuje a da nema dvojba. Sartori pokazuje da ih nema, osim, povjerovao bih, zbog potreba polemike.(...) Treba produbiti pitanje, iako se Sartorijeva ocjena povodi za diktatima realpolitike, od Bismarcka do danas. Materijalne interese zapadne Europe i, još više, Sjedinjenih Država, zapravo nisu doveli u pitanje pokolji koje deset godina u bivšoj Jugoslaviji čine oni koji su išli, nakon raspada Titove federacije, za stvaranjem čistih etničkih država, odnosno, očišćenih od manjina drugog roda ili vjere. To je bio cilj, i još je uvijek, na prvom mjestu velike Srbije koju je sanjao Milošević, kao i, dijelom (što se tiče srpske manjine) cilj Tuđmanove Hrvatske. Kad Sartori humanitarni rat određuje kao poticaj stvaranja etničkih država, on, čini se, zanemaruje da su svi ratovi koje je Milošević pokrenuo, pa i ostajući u pozadini, kao što je bilo u Bosni, s bombardiranjima Sarajeva i drugim nedjelima, imali upravo taj cilj. A to je bio i cilj progona Albanaca s Kosova, počevši od ukidanja njihova autonomnog statusa. Reći će se da su bombardiranja požurila operaciju koja se provodi. Prigovor ima određenu utemeljenost, ali podrazumijeva kritiku glede samih bombardiranja bez popratne kopnene nazočnosti. Štoviše, to što ju se izričito isključilo, bilo je poticaj za provedbu etničkog čišćenje u kratkom roku. No vratimo se početnom razmišljanju: jesu li europske demokracije i Amerika mogli izbjeći ovaj humanitarni rat? Jesu, mogli su, a da ne pretrpe druge posljedice osim optužaba svojih vlada od njihovih javnih mišljenja i pacifističkih struja, ili naprosto kritika koje ih danas javno kore radi 'pogrješnog rata'. Kazalo bi se da pošto na Kosovu nema ni nafte, ni vidljivih strateških interesa, Zapadnjaci, zatvoreni u svojem malodušnom egoizmu, puštaju da se pred njihovim očima ostvaruje istrjebljenje u srcu Europe. To se, uostalom, kaže i za genocid nad 800.000 Tutsija (i ne bi li puno bolje bilo da ga je spriječio neki međunarodni ekspedicijski korpus?). Ono što današnji ocrnjivači NATO-a ne shvaćaju jest da humanitarni rat nije improvizirana izmišljotina. U određenom smislu bio je to i posljednji svjetski rat, koji je počeo 2. rujna 1939., s objavom rata Njemačkoj od Velike Britanije i Francuske(...)", piše Mario Pirani.