YU-SAVEZI-OBRANA-DIPLOMACIJA-Organizacije/savezi-Obrana-Diplomacija ŠV 9. VI. NZZ: NATO NE SMIJE OTUPITI OŠTRICU SVOJIH NAPADA ŠVICARSKANEUE ZUERCHER ZEITUNG9. VI. 1999.Nema razloga za euforiju"Sporazum ministara vanjskih poslova
sedam najvažnijih industrijskih država i Rusije o tekstu rezolucije UN-a o Kosovu predstavlja važan, ali ni u kom slučaju i dostatan uvjet za skorašnje sklapanje mira na Balkanu. Čini se, doduše, da je NATO uspio nadjačati Moskvu svojim zahtjevom za preuzimanjem središnje uloge u mirovnim snagama na Kosovu, ali i dalje nije jasno hoće li te snage imati jedinstvenu zapovjednu strukturu kao što priželjkuje zapadni vojni savez.Nerazjašnjene su i brojne pojedinosti iz tzv. mirovnog plana skupine G-8 koji je Milošević prošlog tjedna pod pritiskom prihvatio. Zbog prestrašenog obzirnog odnosa, ponajprije Europljana prema Moskvi, taj je mirovni plan previše neodređeno formuliran da bi mogao biti doslovno proveden u djelo. Sukladno uputi Beograda, jugoslavenski izaslanici odmah su u NATO-ovom zračnom uporištu u Kumanovu počeli obilato koristiti tu slabost. Ni nakon dogovora skupine G-8 ne treba očekivati skoru promjenu takvog ponašanja - posebno zato što je po stupnjevitom planu, usvojenom u
ŠVICARSKA
NEUE ZUERCHER ZEITUNG
9. VI. 1999.
Nema razloga za euforiju
"Sporazum ministara vanjskih poslova sedam najvažnijih
industrijskih država i Rusije o tekstu rezolucije UN-a o Kosovu
predstavlja važan, ali ni u kom slučaju i dostatan uvjet za
skorašnje sklapanje mira na Balkanu. Čini se, doduše, da je NATO
uspio nadjačati Moskvu svojim zahtjevom za preuzimanjem središnje
uloge u mirovnim snagama na Kosovu, ali i dalje nije jasno hoće li te
snage imati jedinstvenu zapovjednu strukturu kao što priželjkuje
zapadni vojni savez.
Nerazjašnjene su i brojne pojedinosti iz tzv. mirovnog plana
skupine G-8 koji je Milošević prošlog tjedna pod pritiskom
prihvatio. Zbog prestrašenog obzirnog odnosa, ponajprije
Europljana prema Moskvi, taj je mirovni plan previše neodređeno
formuliran da bi mogao biti doslovno proveden u djelo. Sukladno
uputi Beograda, jugoslavenski izaslanici odmah su u NATO-ovom
zračnom uporištu u Kumanovu počeli obilato koristiti tu slabost. Ni
nakon dogovora skupine G-8 ne treba očekivati skoru promjenu takvog
ponašanja - posebno zato što je po stupnjevitom planu, usvojenom u
Koelnu, potpisivanje vojno-tehničkog sporazuma vremenski vezano
za usvajanje rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a.
U svakom slučaju, jugoslavenski generali znaju da je vrijeme i
dalje na njihovoj strani. Svaki novi dan operacije 'Saveznička
snaga' dodatno otežava NATO-u objašnjavanje nužne uporabe sile
pred nestrpljivom javnošću, to prije što, posebno u Njemačkoj,
Francuskoj i Italiji, sve veći broj političara priželjkuje što
skoriji završetak zračnih akcija.
Što se više otežu makedonski dogovori o potankostima i što se više
bude otezalo srpsko povlačenje, to je manje vjerojatan brzi
povratak stotina tisuća prognanika prije početka zime. I takav bi
rasplet bio u interesu Beograda. Milošević nesumnjivo zna da
kontingent od 10 tisuća vojnika, koji je obećala Moskva -
vjerojatno posljednja preostala nada Srba da će zadržati bar
minimalni nadzor nad pokrajinom - neće moći biti poslan na Balkan u
roku od nekoliko dana, nego u najboljem slučaju u roku od nekoliko
tjedana, a da bi bio osposobljen za djelovanje, i osjetno kasnije od
omraženih NATO-ovih postrojba. Napokon, svaki novi dan omogućuje
srpskim policijskim snagama, koje djeluju na Kosovu, da izbrišu i
posljednje tragove počinjenih ratnih zločina i da, po mogućnosti,
ostave iza sebe opustošenu zemlju gdje god to bude moguće.
U takvom kontekstu NATO bi trebao i dalje održavati svoju do sada
očitovanu vojnu oštrinu i ne bi smio počiniti pogrešku,
signalizirajući na temelju kratkoročnih spekulacija preuranjene
političke ustupke koje bi Milošević ponovno mogao iskoristiti za
vlastiti račun. Naime, budu li zračni napadi prekinuti, bit će jako
teško izboriti njihov nastavak. Mandat mirovne operacije na Kosovu
trebao bi biti temeljen na članu 7. Povelje UN-a koji izričito
dopušta uporabu sile, ali je takva odluka uvjetovana jednoglasnim
zelenim svjetlom pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, dakle
i Rusije i Kine.
Beogradska vlada možda je ovih dana nešto snažnije pritisnuta uza
zid. No, budućnost će pokazati je li taj zid dovoljno visok da
spriječi njegov bijeg", zaključuje Markus Spillmann.