DE-YU-SAVEZI-DIPLOMACIJA-RAT-Organizacije/savezi-Obrana-Diplomacija-Ratovi NJ 12.FR:NATO MORA PRIHVATITI PRIMIRJE NJEMAČKAFRANKFURTER RUNDSCHAU12. V. 1999.Primirje kao prilika"Prije šest dana, na sastanku skupine G-8 u Bonnu, Zapad je
dogovorom s Rusijom otvorio mogućnost za političko rješenje sukoba na Kosovu. Nešto kasnije pogrešno usmjerene bombe, ispaljene na kinesko veleposlanstvo Beogradu, napola su zatvorile tu mogućnost. Neoprostiva orijentacijska greška CIA-e bit će skupo plaćena. Tanko predivo mirovnog razgovora zategnuto je do pucanja. Mnogi detalji upućuju na zaključak da kinesko vodstvo iskorištava kobnu beogradsku nesreću kako bi unutarnje napetosti preusmjerilo na vanjsko strašilo. Time su dodatno otežani napori NATO-a i Rusije da posredstvom rezolucije Vijeća sigurnosti UN dobiju blagoslov Kine za angžman naoružane mirovne postrojbe na Kosovu. Na tu složenu situaciju, sačinjenu od masovnog progona i ubijanja na Kosovu, mucave diplomacije i 50-dnevnog NATO-va bombardiranja, nadovezuje se danas vremenski sjajno usklađena ali sadržajno nedorađena ponuda Beograda o djelomičnom povlačenju jugoslavenskih oružanih snaga s Kosova, s kojeg su protjerane dvije trećine stanovništva.Reakcije zapadnih metropola bile su brze, unisono negativne i
NJEMAČKA
FRANKFURTER RUNDSCHAU
12. V. 1999.
Primirje kao prilika
"Prije šest dana, na sastanku skupine G-8 u Bonnu, Zapad je
dogovorom s Rusijom otvorio mogućnost za političko rješenje sukoba
na Kosovu. Nešto kasnije pogrešno usmjerene bombe, ispaljene na
kinesko veleposlanstvo Beogradu, napola su zatvorile tu mogućnost.
Neoprostiva orijentacijska greška CIA-e bit će skupo plaćena.
Tanko predivo mirovnog razgovora zategnuto je do pucanja. Mnogi
detalji upućuju na zaključak da kinesko vodstvo iskorištava kobnu
beogradsku nesreću kako bi unutarnje napetosti preusmjerilo na
vanjsko strašilo. Time su dodatno otežani napori NATO-a i Rusije da
posredstvom rezolucije Vijeća sigurnosti UN dobiju blagoslov Kine
za angžman naoružane mirovne postrojbe na Kosovu. Na tu složenu
situaciju, sačinjenu od masovnog progona i ubijanja na Kosovu,
mucave diplomacije i 50-dnevnog NATO-va bombardiranja, nadovezuje
se danas vremenski sjajno usklađena ali sadržajno nedorađena
ponuda Beograda o djelomičnom povlačenju jugoslavenskih oružanih
snaga s Kosova, s kojeg su protjerane dvije trećine stanovništva.
Reakcije zapadnih metropola bile su brze, unisono negativne i
utemeljene na valjanim razlozima. Čak i ako logično zvuči
pretpostavka da novinska agencija Tanjug quasi automatski prenosi
mišljenje svog naredbodavca, jugoslavenskoga Predsjednika,
uvježbanog za komunističko partijsko mišljenje, takva linija
komunikacije nije prihvatljiva. Nema razloga vjerovati
Miloševićevoj najavi. Previše je često prevario i lagao i svom
narodu i međunarodnoj zajednici. NATO-vi izviđači ne naziru
nikakve kretnje povlačenja jugoslavenskih postrojba.
Obrazloženje povlačenja - uspješan pohod protiv kosovarskog OVK -
groteskno je. Zašto bi, dakle, NATO-va reakcija trebala biti
pozitivna?
Zato što njegova pozicija nije tako jaka kakvom se možda čini. Zato
što aktualni NATO-v način ratovanja neće donijeti vojnog
pobjednika. Zato što bi politička izolacija Slobodana Miloševića
zbog uključivanja Rusije i UN te eventualne suzdržanosti Kine bila
tako opsežna da beogradski diktator ne bi mogao izboriti političku
prednost. I zato što unutarpolitička potpora bombardiranju
znakovito slabi u svim članicama NATO-a.
Naravno, neodređena ponuda Beograda o djelomičnom povlačenju nije
dovoljna za dovršenje rata na Kosovu. No, unatoč svim pripadajućim
zamkama, pretresanje ozbiljnosti i opsega najave imalo bi smisla.
Provjera početka povlačenja srpskih postrojba tijekom nekoliko
dana prekida bombardiranja bila bi vojno nevažna. Primjerice, loše
je vrijeme tijekom proteklih 50 dana više puta prisililo NATO da
prekine napade. Istodobno valja napomenuti da bi prekid vatre bio
jako koristan za zahuktale diplomatske napore, usmjerene na
sastavljanje mandata VS UN za angažman mirovne postrojbe. Ublažio
bi postojeće ruske pa i kineske sumnje; podvrgnuo bi Beograd
osjetnom diplomatskom pritisku; uvjerio bi javnost u članicama
NATO-a da njihove vlade osim bombaškim maljem znaju baratati i
diplomatskim floretom. Ako je NATO-vo izviđanje iz zraka uistinu
tako dobro kao što se očigledno čini da jest kada u Bruxellesu
izjavljuje da je borbena moć jugoslavenske vojske već osjetno
smanjena, tada mora postojati i mogućnost za pomno praćenje
povlačenja postrojba s Kosova. Započne li povlačenje, zračni
napadi bit će prekinuti; bude li povlačenje nastavljeno, prekid će
biti produljen.
Isključivo zračnim napadima NATO i ne može postići više od toga i od
mandata Vijeća sigurnosti UN za angažman naoružane postrojbe.
Pritom valja napomenuti da će angažman kopnenih postrojba na
Kosovu, koji će izbjeglicama biti dostatno zaštitno jamstvo za
povratak, biti moguć samo s mandatom UN. NATO sam ne želi voditi rat
na terenu. Budući da pak ne ratuje sa željom da pobijedi, ne smije
propustiti trenutak u kojem će jednostrano moći objaviti pobjedu da
bi potom s prihvatljivim gubitkom dostojanstva i prestiža
sudjelovao u mirovnoj postrojbi UN. Povlačenje jugoslavenskih
postrojba bilo bi odgovarajući uvod u takav razvoj događaja. Ne
bude li ta mogućnost istražena, pritisak za obrazloženje zračnog
rata sve će više rasti sa svakim danom i svakim slučajem
'kolateralne štete'.
Razmatranje navedenih argumenata nije lako. Nitko ne želi izići u
susret Miloševiću, šinteru koji tamani ljude. No, razmatranje
mogućnosti da odgovor na djelomično povlačenje srpskih postrojba
bude prekid vatre moglo bi poduprijeti klimavu diplomaciju.
Protekne li prekid vatre bez povlačenja postrojba i ne postigne li
diplomacija nikakav uspjeh, NATO će se suočiti s tako teškim
odlukama da već stoga nije uputno propuštati priliku za izlazak iz
dinamike rata", upozorava Jochen Siemens.