US IHT 15. V. PFAFF O MOSKVI I NATOU

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 15. V. 1999. Ruska kriza ugrožava odnose između Moskve i NATO-a "Do srijede se činilo da Rusija opet ima nešto nalik na sređenu vladu, pod vodstvom Jevgenija Primakova, i da sudjelovanjem u jugoslavenskoj krizi opet preuzima važnu međunarodnu ulogu. No unutarnje i vanjske sile spojile su se da bi tome stale na kraj, gurajući Rusiju u ozbiljan unutarnji problem", piše William Pfaff "O Jeljcinovu otpuštanju Primakova izvješćivalo se kao o hirovitu potezu, no on je logički uslijedio iz prijetnje postupkom opoziva koji je u četvrtak protiv Predsjednika pokrenuo ruski parlament. Predsjednikov drugi razlog za otpuštanje premijera bio je što je g. Primakov osvojio znatnu potporu javnosti izbjegavanjem onoga najgoreg za Rusiju, te je stoga Jeljcinu značio takmaca. G. Jeljcin ne podnosi takmace. Kad je g. Primakov u kolovozu došao na položaj, Rusija je bila na rubu financijskog sloma. G. Primakov je odvratio slom te je od tada na javnost, i međunarodnu financijsku zajednicu, ostavljao dojam ozbiljnosti i odgovornosti. To je razdoblje svršeno. Čak i ako novi premijer Sergej Stepašin dokaže da nije tek Jeljcinov pijun, njegovo imenovanje pokreće borbu između Predsjednika i Dume. Ta bi se borba mogla rastegnuti tijekom ljeta, ne bude li izglađena, te bi mogla uništiti Jeljcinovu vladu. Prethodni sukob između Dume i Predsjednika završio je oružanim napadom Predsjednikovih snaga na parlament. Vanjski čimbenici ozbiljniji su nego što mnogi shvaćaju. Sjedinjene Države, možda ne shvaćajući što čine, narodu Rusije daju dojam da, djelujući preko NATO-a, pokušavaju opkoliti i izolirati Rusiju. Napad NATO-a na Srbiju ojačao je to gledište. (...) Washington je odbacio obećanja koja je dao Moskvi prije povlačenja sovjetskih snaga iz srednje Europe. Proširio je NATO na Poljsku, Mađarsku i Čehoslovačku a očekuje i druge zemlje bivšeg varšavskog pakta. Uspostavio je sigurnosni odnos s baltičkim zemljama. Pet bivših sovjetskih država, većina s velikim izvorima nafte ili izgledima - Moldavija, Ukrajina, Gruzija, Azerbajdžan i Uzbekistan - uspostavile su zatim ono što je neslužbeni antiruski savez, s američkim pristankom. Njihovi su vođe bili pozvani u Washington na sumornu proslavu pedesetgodišnjice NATO-a u travnju. Za manje od 10 godina, NATO se proširio do nekadašnje sovjetske zapadne granice. Zbog Partnerstva za mir Rusima se sada čini da on opkoljava njihovu zemlju na jugozapadu i jugu. Komunistički neprijatelji predsjednika Jeljcina u Dumi i ruski nacionalisti to preuveličavaju. Reakcija g. Primakova (kao i Predsjednikova) bila je realna. On je zanemario ono što su drugi smatrali provokacijom te je pokušao održati staložen odnos s Washingtonom. Jedna od prednosti koje je Rusija imala u odnosu s Washingtonom bio je njezin povlašten odnos sa Srbijom. To je s početkom rata postala važna prednost. Kad bombaška kampanja NATO-a nije uspjela proizvesti srpsku predaju koju su Washington i druge članice NATO-a očekivale, zapadne su se vlade okrenule Rusiji da ih izvuče iz neugodne situacije. Oni su se okrenuli vladi koje više nema. Unutarnja kriza slabi Rusiju u njezinu odnosu kako prema NATO-u tako i Beogradu. Njezin utjecaj u Jugoslaviji ovisi o jugoslavenskoj vjeri u rusku moć. Iznimno je loša vijest da je Rusija zaokupljena unutarnjom borbom te će to vjerojatno i dalje biti, dok njezino gospodarstvo ponovno počinje padati, a vladin politički autoritet blijedi. Uznemirene vođe NATO-a mislile su da bi ih Rusija mogla spasiti, ili barem uvesti dijalog s Beogradom, koji bi mogao voditi kraju rata. Očekivano vojno sudjelovanje Moskve u konačnom dogovoru trebalo je zabašuriti štetu učinjenu savezu. Washington je svoj odnos s Rusijom vodio veoma loše, ali sad mu Rusija treba. Tijekom posljednjih nekoliko tjedana on je jako računao na g. Jeljcina i g. Primakova. A sad u Moskvi prevladava njihova vlastita politička dinamika. Nadalje, ono što se sad događa u tom gradu moglo bi pogoršati oduvijek podvojen odnos Rusije prema Zapadu."