ES 24. V. EL PAIS RAT I OHOLOST

ŠPANJOLSKA EL PAIS 24. V. 1999. Dobar rat "Na ovaj se rat može oholo gledati i kao na razvoj civilizacije. Vojničke, naravno. Temeljna vojnička misao jest nanijeti što veće gubitke neprijatelju uz što manje gubitke u vlastitim redovima. To je najbolji rat. Druga je priča gospodarstvo. Veliku nestašicu takvog modela plaćaju narodi. Uvijek je tako bilo, ali nikada s tolikim savršenstvom. Ratni inženjering na kraju je koristan u svakodnevnom životu: logično je da plaćaju civili. Postoje razlozi da se čovjek osjeća ponosno zbog pobjede vojničke misli: najveći je razlog to što sada možemo vidjeti kako su intelektualci napustili obranu onoga što su nazivali građanskim vrijednostima s početka stoljeća, iako je to bilo zapravo za obranu žena (barunica Suttner i 'Dolje oružje!) ili Židova (Erich Maria Remarque i 'Na zapadu ništa nova'). Sada se žene priključuju vojsci, a Židovi su nemilosrdni ratnici u Palestini. I u Washingtonu. Intelektualci su izgradili prekrasno mentalno zdanje rata. Ideja da se to čini protiv samo jednoga čovjeka, i da je taj čovjek utjelovljenje zla, zapalila je i najrazboritije umove. Lako se prihvaća tvrdnja da je smrt onih koji nisu jedini cilj toga rata pogrješka. Humanitarni rat i humanitarno bombardiranje oblici su koje pisci najviše vole. Nisu novi. Generalissimus, kojemu je uspio jedan veliki humanitarni rat, vodio je križarski rat, pokret za spašavanje domovine. Tada mu intelektualci nisu vjerovali. Ali kasnije se saznalo da su oni koji su stigli iz cijeloga svijeta i koji su se pod bombama okupljali u Madridu i Valenciji bili komunisti. Kao i Milošević. Ne moramo tu ništa više dodavati. Sve su to ljudi istoga kova. To se lako može proširiti i na ljude koji bjesne protiv ovoga rata. Sada se ne može reći da su feminizirani ili da su Židovi. Ali im se mogu pripisati Miloševićevi mrtvaci, i oni iz cijele Jugoslavije. Oni su njegovi pomagači! Prikladno bi bilo nazvati ih i genocidnima. I slabićima, pacifistima, a tu su riječ već izlizali Hitler i Mussolini. I Franco, koji je običavao govoriti: 'Mir nije lagodno i kukavičko odmaranje kad imamo posla s neprijateljem'. A i Pinochet, njegov učenik. Kakva je to muka, imati toliko godina, toliko iskustva, tolike ratove iza sebe i ne vjerovati ni jednoj jedinoj riječi o dobrome ratu. Ni o Rambouilletu, ni o UN-u, Solani, Aznaru, demokršćanima i zelenima. Bježite, bježite od mene, sve ću vas zaraziti. Na stranicama istoga ovoga lista pronaći ćete ponekad pravu, dobru doktrinu", piše Eduardo Haro Tecglen.