IT-kriza-intervencija IT-11.V.REPUBBLICA-ETNOCID ITALIJALA REPUBBLICA11. V. 1999.Povijest jednog etnocida"Zbog osobnih okolnosti nitko se više od mene ne može gnušati zračnih bombardiranja, uključujući i onih koja su, prema vrhovnom
savezničkom zapovjedništvu, izazvala i najmanje 'kolateralnih šteta' (čitaj: gubitci ljudskih života među civilnim stanovništvom). Pa ipak, vjerujem da se usred niza protivnih glasova i neprekidnog dotoka slika kosovske tragedije izlažemo riziku da pomiješamo posljedice i uzroke u humanitarnom problemu izbjeglica i etničkog čišćenja, planiranog još od prvog potpisa na versailleskom ugovoru 1919., sa stvaranjem kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.Duh četništva (srpskog ultranacionalizma, kojemu se kao pandan postavio klon hrvatskih ustaša) prožeo je Jugoslaviju, onu od 1919. i 1941., svojim slavensko-pravoslavnim misticizmom i uspostavljanjem svoga identiteta. Sama nazočnost muslimana, Bošnjaka ili kosovskih Albanaca na svetom tlu domovine ponavljala je 'povijesnu uvredu' otomanske invazije u 14. stoljeću i epskog poraza Lazara.
ITALIJA
LA REPUBBLICA
11. V. 1999.
Povijest jednog etnocida
"Zbog osobnih okolnosti nitko se više od mene ne može gnušati
zračnih bombardiranja, uključujući i onih koja su, prema vrhovnom
savezničkom zapovjedništvu, izazvala i najmanje 'kolateralnih
šteta' (čitaj: gubitci ljudskih života među civilnim
stanovništvom). Pa ipak, vjerujem da se usred niza protivnih
glasova i neprekidnog dotoka slika kosovske tragedije izlažemo
riziku da pomiješamo posljedice i uzroke u humanitarnom problemu
izbjeglica i etničkog čišćenja, planiranog još od prvog potpisa na
versailleskom ugovoru 1919., sa stvaranjem kraljevine Srba, Hrvata
i Slovenaca.
Duh četništva (srpskog ultranacionalizma, kojemu se kao pandan
postavio klon hrvatskih ustaša) prožeo je Jugoslaviju, onu od 1919.
i 1941., svojim slavensko-pravoslavnim misticizmom i
uspostavljanjem svoga identiteta. Sama nazočnost muslimana,
Bošnjaka ili kosovskih Albanaca na svetom tlu domovine ponavljala
je 'povijesnu uvredu' otomanske invazije u 14. stoljeću i epskog
poraza Lazara.
Nakon nacističke agresije, uz sudjelovanje hrvatskih fašista,
Titovi su se partizani nametnuli, u svojoj borbi protiv napadača, u
odnosu na četnike, omogućujući tako stvaranje jugoslavenske
federacije, koja se u krhkoj ravnoteži održala četiri desetljeća.
Smrću diktatora i Miloševićevim usponom na vlast, koji je
uslijedio, u srpskoj republici, međuetničko stanje fatalno se
razvijalo prema općem sukobu. Ukidanje autonomija Kosova i
Vojvodine 1989. bio je prvi korak na putu prema sljedećim
katastrofama koje su izazvale imploziju jugoslavenske federacije,
neovisnost Slovenije, Hrvatske i Bosne, razaranje Vukovara i
Sarajeva, brutalnu opsadu Mostara, genocid u Srebrenici.
Za onoga tko poznaje srpsku ultranacionalističku ideologiju koju
je Milošević prigrlio, na punu štetu svoga naroda, kako bi osvojio i
zadržao vlast, etnocid na Kosovu bio je zapisan još od 1992.(...)
Iracionalni Miloševićevi govori, kao u bunilu, puni mržnje i
prijezira prema bosanskim muslimanima i kosovskim Albancima, nisu
se jako razlikovali od žučljivih nacističkih protusemitskih
rasprava, ni od onih Le Penovih protiv useljenika.
Zbog toga je teško shvatiti one koji danas prosvjeduju protiv
barbarstava NATO-a, pa i zato što nisu otvarali usta kad je Sarajevo
trpjelo srednjovjekovnu opsadu, no vođenu suvremenim oružjem, koja
je trajala tri i pol godine. Njihove naizgled pacifističke izjave
na istu razinu stavljaju krvnike i žrtve, okupirane i
okupatore.(...)Zar se ne uviđa da je taj mir, koji sada traži
Milošević, mir groblja?
Žalosno je ustanoviti prelijevanje glasova francuskih komunista u
Nacionalnu frontu, sramotno je vidjeti ostatke komunističke
partije iberskog poluotoka kako prosvjeduju pored srpskih
nogometaša milijardera, koje štiti žalosno glasoviti Arkan. Istina
je da ideološki i društveni kaos kojega je stvorio novi svjetski
poredak i potresi koji su se zatim dogodili promiču takve
fenomene.(...) Ekstremi, kojima nije dovoljno što se dodiruju,
pare se i proizvode nova strašila i čudovišta(...)", piše Juan
Goytisolo.