IT-11.V.REPUBBLICA-ETNOCID

ITALIJA LA REPUBBLICA 11. V. 1999. Povijest jednog etnocida "Zbog osobnih okolnosti nitko se više od mene ne može gnušati zračnih bombardiranja, uključujući i onih koja su, prema vrhovnom savezničkom zapovjedništvu, izazvala i najmanje 'kolateralnih šteta' (čitaj: gubitci ljudskih života među civilnim stanovništvom). Pa ipak, vjerujem da se usred niza protivnih glasova i neprekidnog dotoka slika kosovske tragedije izlažemo riziku da pomiješamo posljedice i uzroke u humanitarnom problemu izbjeglica i etničkog čišćenja, planiranog još od prvog potpisa na versailleskom ugovoru 1919., sa stvaranjem kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Duh četništva (srpskog ultranacionalizma, kojemu se kao pandan postavio klon hrvatskih ustaša) prožeo je Jugoslaviju, onu od 1919. i 1941., svojim slavensko-pravoslavnim misticizmom i uspostavljanjem svoga identiteta. Sama nazočnost muslimana, Bošnjaka ili kosovskih Albanaca na svetom tlu domovine ponavljala je 'povijesnu uvredu' otomanske invazije u 14. stoljeću i epskog poraza Lazara. Nakon nacističke agresije, uz sudjelovanje hrvatskih fašista, Titovi su se partizani nametnuli, u svojoj borbi protiv napadača, u odnosu na četnike, omogućujući tako stvaranje jugoslavenske federacije, koja se u krhkoj ravnoteži održala četiri desetljeća. Smrću diktatora i Miloševićevim usponom na vlast, koji je uslijedio, u srpskoj republici, međuetničko stanje fatalno se razvijalo prema općem sukobu. Ukidanje autonomija Kosova i Vojvodine 1989. bio je prvi korak na putu prema sljedećim katastrofama koje su izazvale imploziju jugoslavenske federacije, neovisnost Slovenije, Hrvatske i Bosne, razaranje Vukovara i Sarajeva, brutalnu opsadu Mostara, genocid u Srebrenici. Za onoga tko poznaje srpsku ultranacionalističku ideologiju koju je Milošević prigrlio, na punu štetu svoga naroda, kako bi osvojio i zadržao vlast, etnocid na Kosovu bio je zapisan još od 1992.(...) Iracionalni Miloševićevi govori, kao u bunilu, puni mržnje i prijezira prema bosanskim muslimanima i kosovskim Albancima, nisu se jako razlikovali od žučljivih nacističkih protusemitskih rasprava, ni od onih Le Penovih protiv useljenika. Zbog toga je teško shvatiti one koji danas prosvjeduju protiv barbarstava NATO-a, pa i zato što nisu otvarali usta kad je Sarajevo trpjelo srednjovjekovnu opsadu, no vođenu suvremenim oružjem, koja je trajala tri i pol godine. Njihove naizgled pacifističke izjave na istu razinu stavljaju krvnike i žrtve, okupirane i okupatore.(...)Zar se ne uviđa da je taj mir, koji sada traži Milošević, mir groblja? Žalosno je ustanoviti prelijevanje glasova francuskih komunista u Nacionalnu frontu, sramotno je vidjeti ostatke komunističke partije iberskog poluotoka kako prosvjeduju pored srpskih nogometaša milijardera, koje štiti žalosno glasoviti Arkan. Istina je da ideološki i društveni kaos kojega je stvorio novi svjetski poredak i potresi koji su se zatim dogodili promiču takve fenomene.(...) Ekstremi, kojima nije dovoljno što se dodiruju, pare se i proizvode nova strašila i čudovišta(...)", piše Juan Goytisolo.