IT 6.5.REPUBBL. 6.-KOLIKA VELIKA POBJEDA

ITALIJA LA REPUBBLICA 6. V. 1999. Tiranin na ciljniku - NATO ne može tražiti Miloševićevu glavu "Tek ćemo sljedeće zime moći ustanoviti posljedice jugoslavenskoga rata, kaže glavni tajnik UN-a. No već je sada sigurno da 'više neće biti rafinerija, neće biti mostova, neće biti struje ni vodovoda. Iz toga će proizići masovni eksodus, nova humanitarna katastrofa'. Ako su ocjene Kofija Annana već toliko uzbunjujuće u ovom prvom tjednu svibnja, četrdeset i tri dana nakon početka NATO-vih bombardiranja, treba se pitati kakva će biti prognoza, bude li se rat morao nastaviti, na kraju svibnja, ili polovicom lipnja, ili krajem lipnja. Odnosno: koje će razmjere poprimiti, u svakom od ta tri nadnevka, katastrofa prema kojoj ide srpski narod? Jasno, to su pitanja na koja se može dati jednostavan odgovor. Nije NATO taj koji želi nastaviti rat: zapravo, istoga trenutka u kojem će Milošević objaviti predaju, prihvaćajući sve uvjete koje je postavio Savez, niti jedna jedina bomba više neće pasti na teritorij federacije. No ako Milošević ne popusti, ako poput ulovljene zvijeri ne vidi drugi izbor nego da se bori do kraja, što će biti sa Srbima? Savez će prestati s bombardiranjima tek kad Srbija bude svedena na neku vrstu Mjesečeve površine, lišena industrije, infrastrukture i prometnih sustava koje su Srbi sagradili u posljednjih pola stoljeća....) Odnosno, još nije jasno koliko velika, potpuna ili nadmoćna treba biti pobjeda. Ne treba posebno napominjati, svi koji stoje na strani NATO-a žele što veću pobjedu.(...) No ovako kako se nižu događaji, pobjeda tog opsega zahtijevala bi da se jugoslavenska federacija svede na 'tabula rasa'. Dakle, je li vojna intervencija odlučena radi humanitarnih razloga osuđena da se zaključi apokalipsom? Jasno je da NATO ne može izgubiti. Isto tako je sigurno da bi danas bilo politički i moralno nemoguće popustiti Miloševiću kao 1994., 1995, i u jesen 1999.(...) Eto točke koju treba razjasniti: kad počinje, kad se uobličuje, Miloševićev poraz. Je li on povezan s rambouilletskim sporazumom (povlačenje srpske vojske i policije s Kosova, koje bi zamijenila međunarodna vojna sila) ili treba li pobjeda apsolutno podrazumijevati njegov nestanak sa scene. To treba što prije razjasniti. Jer ako nije jasno što Savez hoće, koji je njegov cilj, svaka će diplomatska misija ili posredovanje postati gubitak vremena. Ako ne postoji nikakva fleksibilnost, nema rješenja pregovorima.(...) Ako se o tome radi, o političkoj eliminaciji Miloševića kao 'conditio sine qua non' za pregovore, posredovanje je već izjalovljeno. Nitko ne može tražiti od Rusa da u glavni stožer NATO-a donesu glavu beogradskog lupeža. U balkanskom se ratu sukobljavaju sile, nacionalne povijesti, kulture i naravi među kojima nije moguća nikakva usporedba. S jedne strane postoji golema vojna snaga NATO-a, njegova liberalno- demokratska vizija, težina koju javna mišljenja savezničkih zemalja pridaju poginulima, ranjenima, patnjama koje rat izaziva među civilnim stanovništvom. S druge je strane skupina na vlasti zacementirana godinama nemilosrdnih nasilja i nezakonitih bogaćenja (...) a oko njih upropašteni narod, bačen unatrag trideset ili četrdeset godina, koji više nema što izgubiti osim mita o svojoj sposobnosti otpora. Posredovanje među toliko različitim stranama bilo bi krajnje teško, a savez demokratskih zemalja ne treba ga činiti još težim. Milošević je taj, da bude jasno, koji se treba pokoriti zahtjevima civiliziranog svijeta, maknuti vojsku s Kosova, prihvatiti ulazak multinacionalne vojne sile koja bi štitila povratak izbjeglica. Savez, koji je započeo posljednji rat ovoga stoljeća samo da ne bi morao nepomično gledati masovnu deportaciju jednog naroda, ne treba neosporivu nadmoćnu pobjeda. Što se tiče Slobodana Miloševića, na Srbima je da mu prije ili kasnije (a možda će se to dogoditi i prije no što zamišljamo) ispostave račun za katastrofu", piše Sandro Viola.