IT LA REPUBBLICA 12. IV.-ITALIJA I SAVEZNICI

ITALIJA LA REPUBBLICA 12. IV. 1999. Postojanost Italije "Ovaj put Italija doista riskira da rat završi na strani na kojoj ga je i započela. Dok počinje treći tjedan bombardiranja Jugoslavije, naša zemlja iskazuje iznenađujuću postojanost. Za jednu vladu i zemlju koje su se nevoljko bacile u ratnu pustolovinu, to je važan performance. Postoje države koje kad uđu u rat misle samo na to kako ga dobiti, kao što je Engleska. Postoje i druge, poput naše, čiji je refleks blago drukčiji: kako ga što prije završiti.(...) Mi smo zemlja koja je uvjerljivo najizloženija možebitnim srpskim osvetama. Naši vojnici i naši dragovoljci na prvoj su crti, pomažući kosovarskim izbjeglicama. Nitko neće platiti više od nas, i u gospodarskom i društvenom pogledu, cijenu rata kojega je talijanska diplomacija do posljednjeg trenutka nastojala onemogućiti. Čistunci atlantizma na drugu stranu vage mogu staviti D'Alemin gaf u Berlinu (tek što su pale prve bombe naš je premijer izjavljivao da je došao trenutak za pregovore), i, nadasve, Cossuttin put u Beograd, koji je predstavnik većine koja se nameće za međunarodnog posrednika, između ostaloga nikakvim rezultatima.(...) Sada bi već samo jedna atlantska kopnena ofenziva, možda, mogla gurnuti Italiju prema nekom novom osmom listopadu. Razumljivo je, stoga, što naša vlada pokušava nemoguće kako bi ponovno pokrenula pregovore, računajući na Rusiju i na oživljavanje UN-a. A da time ne narušava igru zapadne momčadi, štoviše istražujući korisne smjerove zajedno sa Savezom. S druge strane, ni strateški zastoj u koji smo uhvaćeni ne može nikoga oduševljavati.(...) Utoliko su više zbunjujući znakovi američkog nedostatka strpljenja za nas. Naravno, Clinton javno hvali našu vladu. Zapravo smo posebno nadgledani. Iz američke točke gledanja kao da postoje četiri NATO-a. 'Čvrsta jezgra' vođena Sjedinjenim Državama - 'nezaobilaznom nacijom', prvom među jednakima - uz čiji su bok Velika Britanija i Kanada; druga razina proširena je Njemačkom i Francuskom (koja s obe noge ponovno ulazi u savez); 'meki trbuh' s Italijom i nekim manjim zemljama; na kraju je Grčka, gotovo izjednačena s neprijateljskom zemljom. Poljska, Češka i Mađarska, koje su ušle u atlantsku obitelj uoči rata, svoje će ocjene dobiti na kraju operacija. U konkretnim terminima, to znači da strategiju, recimo to tako, NATO-a utvrđuje Clinton, možda uz Blairovo mišljenje. Kontinentalnim partnerima odriču se osnovne informacije. Čak se i kancelar Schroeder na to potužio. U međuvremenu glasoviti Echelon, sustav globalnog osluškivanja svih prijenosa, kojima upravljaju Englezi i Amerikanci, prisluškuje ne samo komunikacije neprijatelja već i one savezničke. Možda u počast gesla gospođe Albright, po kojoj 'Sjedinjene Države stoje više te vide dalje od drugih država'. Ono što mnogi koji odlučuju u Americi misle, pohvalnom iskrenošću izrekao je Brzezinski, koji je još među najutjecajnijim ljudima u Washingtonu: 'Rat na Balkanu na kraju je postao odlučujući test koji je otkrio koje su, u njega umiješane, zemlje ozbiljne, a koje nedovoljno ozbiljne. Italija na žalost pripada posljednjoj kategoriji', objasnio je u listi Corriere della Sera. Dakle, bez Italije se može: 'Savez će preživjeti i bez slabih članica. Dok međutim, uopće ne vjerujem da bi te slabe članice mogle preživjeti bez Saveza'. Možda je Brzezinski, sjećajući se svojih poljskih korijena, zamijenio NATO za Varšavski pakt.(...) Prije no što počnu dijeliti ocjene i prijetiti isključivanjima, Amerikanci bi nam trebali objasniti što žele. 'Strateški koncept' ovoga rata nije pretrpio nikakav razvoj od kada je, uoči operacija protiv Jugoslavije, Clinton D'Alemi objasnio kako će nakon bomba uslijediti druge bombe, i onda opet bombe. Prvo da bi se Miloševića vratilo u Rambouillet, potom da bi se zaustavila kosovske katastrofa za koju su Srbi glavni odgovorni, no koja se uistinu razbuktala tek nakon savezničkih bombardiranja (a to nije bilo teško predvidjeti), i konačno, možda, da bi se dobilo glavu jugoslavenskog vođe (...). U međuvremenu, što više projektili padaju, to više destabiliziramo Makedoniju i Crnu Goru, da ne spominjemo još teže globalne posljedice, s ruskim loncem na rubu eksplozije.(...) Dakle, NATO je postao zrakoplovstvo, a sutra možda i pješaštvo, OVK-a, upravo suprotno od onog što je izjavljivao Clinton do 24. ožujka. Također: zašto su u Parizu, kao što dobro podsjećaju naši diplomati, Amerikanci in extremis izmijenili tekst sporazuma sa ciljem da dobiju potpis OVK-a i izbjegnu onaj Jugoslavije? Jesu li se uistinu nadali da će nakon tri bombe Milošević kapitulirati? Prijatelji Amerike žele da ne čekaju predugo na odgovore", piše Lucio Caracciolo.