IT AVVENIRE 7.IV.- GENERAL CALIGARIS

ITALIJA AVVENIRE 7. IV. 1999. 'Pazite da ne ponizite Srbiju' "Slobodan Milošević objavljuje jednostrano primirje na Kosovu za vrijeme pravoslavnog Uskrsa. Primirje kojemu NATO zasad ne vjeruje i iza kojega nije uslijedilo nikavo preispitivanje operacija koje su u tijeku. Kako ga ocijeniti? Pokušajmo to pitati Luigija Caligarisa, neupitnog autoriteta u pitanju vojnih strategija. 'NATO-ovo ustrajavanje na povlačenju posebnih postrojba ispravno je i vjerujem da je to najmanji uvjet. Nije dovoljno obustaviti operacije. Treba vidjeti što će uslijediti. No treba donijeti i jednu važnu odluku: utvrditi da li zahtijevati potpuno poštivanje rambouilletskih sporazuma ili se dijelom može i popustiti. Ja smatram da bi NATO trebao pokušati biti popustljiv, vjerojatno tako da ne zahtijeva doslovnu provedbu svih uvjeta koji su do sada postavljeni Beogradu'. - To stajalište, ako ne griješimo, Italija jako zagovara. = Italija je u tom smislu dala više od svih, kao što su Sjedinjene Države oni koji su manje riskirali. Kazao bih da zaslužujemo odgovarajući utjecaj u nastavljanju diplomatskog pravca. - No da li Vi vjerujete u primirje koje je objavio Milošević? = Primirju koje je došlo samo radi bomba ne vjerujem. Sigurno je da je to sredstvo da se dobije na vremenu. Milošević međutim nije toliko glup da ne shvaća kako bi blefiranjem samo na kratko odložio uništenje svoje zemlje. NATO si ne može dopusiti luksuz da iziđe ponižen iz ovog sukoba, i on to dobro zna. - Dakle, primirje može biti uvod u pregovore? = Želio bih da jest. Kao što bih želio da NATO krene putem fleksibilnosti, a ne onim kažnjavanja pod svaku cijenu, što bi bilo opasno. - Bez obzira na uskršnje primirje, može li se dobiti ovaj rat? = Taj je izraz uporabio Clinton, no to nije baš sretan izraz. Bush to nije kazao ni za Zaljevski rat. Retorika ima negativnu snagu koju se ne može nadzirati: na retoriku se odgovara retorikom, a stvarnost je na kraju slijedi. Kada bih bio Clinton, između ostalog, otpustio bih glasnogovornika Bijele kuće koji rabi izraze kao što je 'držati pištolj uperen u Miloševićevu sljepoočnicu'... To su gluposti. Kažimo radije: što se može dobiti? Za NATO, pobijediti Miloševića ne bi bila velika pobjeda. Međutim, pobjeda se može ostvariti tako da se dade do znanja kako se agresija toga tipa ne isplati. - To se djelomice dogodilo... = Da, no treba paziti, to je govorio i naš Macchiavelli, da se protivnik posve ne uništi. Da li bi Srbija, potpuno uništena na vojnom, a ponižena na političkom planu, bila izvor stabilnosti za Balkan? Neće li, međutim, porasti apetiti islamske sastavnice, do sada široko podupirane? Nećemo li doći do paradoksa da se Hrvatska i Srbija ponovno dogovore? Ne bi li se pojavili apetiti za velikom Albanijom? Što će učiniti albanska komponenta u Makedoniji? Kakve će biti odnosi između Albanije i Kosova vraćenog Kosovarima? - Pouka: Srbiju ne treba uništiti... = Sigurno ne. Da bi se izbjeglo da se jedan problem briše stvaranjem novoga. - Nije li, možda, intervencija na Kosovu bila neizbježna? = Vjerojatno nije. No mi Talijani smo bez problema prihvatili egzodus tri stotine tisuća Dalmatinaca i Istrana na kraju Drugoga svjetskog rata. Danas smo otkrili 'selektivno negodovanje'. Negodujemo poglavito kad nam to kaže televizija i kad se negodovanje poklapa s našim 'politically correct' sklonostima. U doba Tita nije bilo dobro negodovati zbog Istrana, danas to činimo radi Kosovara. - Kako nas ocjenjujete? = Dobro, odlično. Italija je zemlja koja čini više od svih, bilo na humanitarnom planu, bilo na onom logističkom, bilo na onom političkog posredovanja. No ipak se izlaže jednom riziku: da joj se na međunarodnoj razini ne priznaju te zasluge, jer se ponaša poput pijuna. Ponajprije zbog svojih unutarnjih podjela", piše Giorgio Ferrari.