IT-krize-intervencija IT LA REPUBBLICA 8. IV.- RATNI POBJEDNIK ITALIJALA REPUBBLICA8. IV. 1999.Rat kojega nitko ne može dobiti"Ako se napravi korak izvan polemika između 'pacifista' i 'intervencionista', često zastarjelih i nasilnih,
a možda i nekorisnih, kao i događaj koji ih je izazvao, treba priznati da je rat dosad imao mnoge poražene, od izbjeglica do NATO-a, od Europe do srpskog naroda, i samo jednog pobjednika, Slobodana Miloševića. Možda je prerano to kazati. Uvijek postoji nada da će u sljedećem 'humanitarnom' bombardiranju Beograda diktator popustiti, etnička čišćenja prestati i da će zauvijek s Balkana biti iskorijenjeno čudovište nacionalizma koje već jedno stoljeće okrvavljuje Europu. No danas postoji ova opasnost; dobiva li rat Milošević, te ga dakle gube drugi, mi?Milošević je htio rat, izazvao ga je, kao što to čine diktatori da bi se održali na vlasti, a to što ga je postigao već je jedan uspjeh. Ostali ciljevi srpskog diktatora bili su etničko čišćenje Kosova, s protjerivanjem 90 posto Albanaca u regiji. Zatim suzbijanje unutarnje oporbe. I na kraju, vanjsko priznanje 'junačkog' karaktera srpskoga nacionalističkog ludila, poglavito među drugim
ITALIJA
LA REPUBBLICA
8. IV. 1999.
Rat kojega nitko ne može dobiti
"Ako se napravi korak izvan polemika između 'pacifista' i
'intervencionista', često zastarjelih i nasilnih, a možda i
nekorisnih, kao i događaj koji ih je izazvao, treba priznati da je
rat dosad imao mnoge poražene, od izbjeglica do NATO-a, od Europe do
srpskog naroda, i samo jednog pobjednika, Slobodana Miloševića.
Možda je prerano to kazati. Uvijek postoji nada da će u sljedećem
'humanitarnom' bombardiranju Beograda diktator popustiti,
etnička čišćenja prestati i da će zauvijek s Balkana biti
iskorijenjeno čudovište nacionalizma koje već jedno stoljeće
okrvavljuje Europu. No danas postoji ova opasnost; dobiva li rat
Milošević, te ga dakle gube drugi, mi?
Milošević je htio rat, izazvao ga je, kao što to čine diktatori da bi
se održali na vlasti, a to što ga je postigao već je jedan uspjeh.
Ostali ciljevi srpskog diktatora bili su etničko čišćenje Kosova, s
protjerivanjem 90 posto Albanaca u regiji. Zatim suzbijanje
unutarnje oporbe. I na kraju, vanjsko priznanje 'junačkog'
karaktera srpskoga nacionalističkog ludila, poglavito među drugim
slavenskim narodima. I sve se, dosad, razvijalo prema planovima
Beograda.(...)
Ništa na Kosovu ne može biti ponovno kao prije. Ako je Zapad želio
zaštiti Kosovare od pokolja, ne samo da u tome nije uspio, već im je
i pogoršao uvjete.(...)
Postignut je i unutarnji cilj, učvršćivanje diktature i zatiranje
oporbe. To je učinak nemilosrdne promidžbe i cenzure koja srpskom
narodu niječe sramotnu stvarnost genocida na Kosovu. No
predvidljiva je i reakcija naroda na embargo i bombardiranja,
oružja koja služe da nanesu patnju narodu, no ne i da ga oslobode od
diktatora, kao što pokazuje povijest dvadesetoga stoljeća, od
Mussolinija do Castra, od Sadama do Miloševića.
No još je teže to što je beogradski diktator postigao treći cilj,
odnosno legitimizaciju junaštva srpskog nacionalizma. A ne samo u
očima Rusa, slavenske braće. Zapadnjačko javno mišljenje je
podijeljeno, zbunjeno. Bili argumenti pacifista ispravni ili
pogrešni, to je stvarnost.(...)
Potrebno je da Zapad prouči druge načine za borbu s diktatorskim
režimima, treba ponovno razmotriti sam koncept 'etičkog' rata.
Povijesna pouka uči da neinterveniranje vodi u propast. No već je
opravdano zapitati se, pred iskustvom Iraka i Srbije, i to mogu li
se naći djelotvorniji postupci od embarga i bombardiranja, koji su
nedjelotvorni, da ne kažemo kontraproduktivni. Suvremeniji i
politički instrumenti kao što je totalan gospodarski rat i medijski
rat, bombardiranje informacijama koje je već, mnogo više od
izrazito skupih nuklearnih arsenala, pridonijelo padu istočnih
režima(...)", piše Curzio Maltese.