US NYT 3. V. MILOŠEVIĆ- SAVRŠENI DIKATOR

SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 3. V. 1999. Milošević, savršeni diktator "Ako tražite primjer genija Slobodana Miloševića, slika koja se pojavila u novinama tijekom vikenda, koja ga pokazuje udubljenog u molitvu dok se drži za ruke sa Jesseom Jacksonom sasvim bi dobro poslužila. Milošević nije poznat po sudjelovanju u molitvama. Niti po držanju za ruke s posjetiteljima svoga beogradskog ureda. Umjesto toga, poznat je kao majstor manipulacije i improvizacije. Oslobađanjem tri zarobljena američka vojnika i stvarajući s Jacksonom neobično zajedništvo, Milošević se prikazuje kao agent dobre volje a za svoju je kampanju zaustavljanja bombardiranja pridobio bliskog prijatelja predsjednika Clintona. To je još jedna demonstracija Miloševićeva mračnog genija. Posjeduje potpunu ravnodušnost prema ljudskom životu koja je potrebna za diktatora, no uz to malo uobičajenih nedostataka. Ostao je na vlasti više od deset godina dok su sve i svakog oko njega progutale bombe i plamen za koje je on zaslužan. On je savršeni diktator. U proljeće 1993., kada je rat u Bosni bio u punom jeku, intervjuirao sam Miloševića u njegovu uredu u središtu Beograda. Kada sam ušao, stajao je pored prozora na drugoj strani prostorije. Krenuo je prema meni i pozdravio me na neobičan način: 'Zašto pišete neistine o mojoj zemlji?' Njegove su riječi bile oštre no izgovorene patničkim tonom koji je, činilo se, imao namjeru da učini da se sažalim nad njim i njegovom zemljom. Rukovali smo se, a zatim mi je rukom pokazao da sjednem u fotelju pored stolića za kavu. Sjeo je pored mene, dovoljno blizu da me može potapšati po ruci kad želi naglasiti ono što govori. Ponudio mi je nizozemski cigarillo iz kutije na stolu. Bio je odjeven u obično plavo odijelo i izgledao je kao anonimni bankar dječjega lica, kao što je to bio prije. Otresit je bio u tek nekoliko navrata. Nisu mu se sviđala moja pitanja o tome zašto ga ljudi drže ratnim zločincem, a kad je govorio o Kosovu, u nekoliko me navrata strogo podsjetio na svom katkad nesavršenom engleskom da je "Kosovo srce Srbije". Da ga ne znate bolje, ne biste mogli ni zamisliti da bi čovjek koji je civiliziran kao Milošević mogao uraditi zločine za koje ga optužuju. U prvim godinama svoje vladavine, ostavio je toliko dobar dojam na strane posjetitelje da ga je jedan kongresmen čak pozvao da mu se priduži na jutarnjoj molitvi u Bijeloj kući. Nikada nije stigao do Washingtona, no prošloga se vikenda molio s Jacksonom. Nema niti nesavršenosti diktatora kao što je Mobutu, koji su tašti i korumpirani do nelogičnih razmjera i na kraju ih se svrgne s vlasti upravo zbog toga. Prije nego što su ga istjerali iz Konga 1997. godine, Mobutu je svoju sliku dao zalijepiti na sva moguća mjesta, uključujući i odjeću koju su nosili njegovi nesretni podanici. Njegovo puno ime je bilo Mobutu Sese Seko Kuku wa za Banga, koje je njegova vlada prevodila kao 'svemoćni ratnik koji će, zbog svoje izdržljivosti i nepokolebljive volje za pobjedom, ići iz pobjede u pobjedu za sobom ostavljajući vatru.' Miloševićeva titula je manje grandiozna: predsjednik. Ne nosi ništa raskošnije od odijela s dvostrukim kopčanjem. Tijekom intervjua, upitao sam ga zbog čega se tako malo pojavljuje na televiziji. 'Mislim da me u medijima ima dovoljno", nasmiješio se. 'Ne želim, kako bih rekao, mučiti svojim svakodnevnim pojavljivanjem.' Milošević nije diktator niti od onih poput Pola Pota. Kambodžanski despot slijedio je hiper-maoističku ideologiju prekrajanja vlastite države a njegovi Crveni Kmeri su do danas ubili više od milijun ljudi, uglavnom obrazovane stanovnike gradova. Bio je diktator s luđačkom vizijom koja je na posljetku potakla dovoljno jak bijes koji ga je i zaustavio. Milošević, čiji su roditelji počinili samoubojstvo dok je bio mladić, nema vizije, niti ideologije, samo živ iako mračan intelekt i misiju sa ciljem da ostane na vlasti pod bilo koju cijenu, čak i cijenu rata. Trenutno je prigrlio nacionalizam; može ga odbaciti, kao što je to učinio 1995. godine kada je dozvolio Hrvatskoj da istjera nekoliko stotina tisuća Srba. Ne brani Kosovo zbog toga što ga poštuje; smatra, pravilno, da bi mogao biti smijenjen s vlasti ako ga preda bez borbe. Postoje i diktatori kakav je Sadam Husein, čiji se ostanak na vlasti održava i dodatnim sredstvima osim krajnje brutalnosti. Husein je među inim poznat po tome što je nedugo nakon što je došao na vlast okupio svoju stranku Baas i optužio jednog po jednog među svojim suradnicima za nelojalnost. Njih su zatim izveli van i nestali su zauvijek. No diktatorski režim zasnovan samo na zastrašivanju je dvosjekli mač; da se sutra u Bagdadu dogodi prevrat, malo tko bi se iznenadio. Milošević ne pogubljuje rivale ili potencijalne rivale. Pogledajte, na primjer, Vuka Draškovića, sretnika koji je prošloga tjedna dobio otkaz na mjesto ministra u Miloševićevoj vladi. U većini diktatorskih režima sudbina nedovoljno lojalnog ministra može biti prilično jeziva. Tjedni mučenja, desetljeća zatvora, metak u glavu - to su načini na koji većina despota postupa s ljudima koji prekorače dopuštenu crtu ili za koje se sumnja da bi to mogli učiniti.(...) Drašković, ekscentrični vođa oporbe koji je jednom nakon policijskog premlaćivanja bio hospitaliziran, pridružio se Miloševićevoj vladi tek prije nekoliko mjeseci, a udaljen je nakon što je kazao kako Milošević i njegova supruga, Mira Marković, oduljuju rat zbog političkih ciljeva. U Srbiji je to neoprostiva uvreda, ne zločin koji zaslužuje smrtnu kaznu. To je razlog, pretpostavljam, zbog kojega je osiguranje kada sam intervjuirao Miloševića bilo tako slabo. Iako je bilo govora o tome da bi, čak i tada, NATO mogao bombardirati Beograd, čuvari na ulazu u njegovu predsjedničku palaču samo su me letimično provjerili. Dok me tajnik vodio kroz mračne hodnike zgrade, nisam primijetio niti užurbane pomoćnike niti generale sa zemljovidima pod rukama, niti čuvare. Palača je bila prazna. Miloševićev ured je također bio neobično prazan. Jednom je ušao konobar s turskom kavom i sokom od naranče, ali osim toga bili smo sami 90 minuta; nije bilo pomoćnika koji bi bilježili što, kao ni čuvara. Samo ja i Slobodan Milošević, samouvjeren, neustrašiv i svemoćan, čovjek koji opstaje i to na najvišoj razini", piše Peter Maas, autor knjige "Love Thy Neighbor: A Story of War" (Voli svoga bližnjega: priča o ratu), kronike rata u Bosni.