NJ 29.III.SZ:BALK. NARODI JOŠ 40 G

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 29. III. 1999. Kratki rat, brza pobjeda? "Na putu u rat moral i visoka tehnologija baš i nisu najbolji savjetnici. Naime, osjećaj tehničke nadmoći sugerira kratak, točno odmjeren rat - pobjedu bez žrtava, što se posebno odnosi na vlastitu stranu. Moralna žestina, 'angažman u ime čovječnosti', kao što je rekao njemački kancelar, zatamnjuje pogled na posljedice: što će se dogoditi ako dobro ne bude postignuto te ako začne još veće zlo umjesto da ga spriječi? Stoga je gubitak američkoga nevidljivog bombardera F-117, koji pripada među najfinije primjerke u arsenalu visoke tehnologije, bio otrežnjujući i istodobno je izoštrio smisao za realnost. Pad letjelice nalikuje znamenu: rat je još rat, bez obzira na to koliko daleko sežu meci i kolikom precizošću uništavaju svoje ciljeve. 'Prekrivač' čini tehniku nevidljivom, ali ne i nepogrješivom. Osim toga, hardware sam po sebi ne može dobiti rat. To su već naučili Filistejci, koji su sa svojim željeznim mačevima bili daleko ispred Izraelaca, naoružanih brončanim štitovima. Njihov najbolji vojnik Golijat srušen je najjednostavnijim oružjem na svijetu: praćkom. No, od početka ovog tjedna još se oštrije postavlja pitanje morala, interesa i strategije. Dok je NATO u prvoj fazi precizno i djelotvorno uništavao zacrtane ciljeve, srpski vođa Milošević reagirao je na dvostruko predvidiv način: prvo, nije popustio - zašto i bi? Da se uistinu bojao udara, već bi ranije popustio pod prijetnjama. Očito nije mario za vojnu cijenu sve dok se njegova politička računica pokazivala ispravnom: narod se - kao i uvijek u takvim slučajevima - okupljao oko despota a njegov polusaveznik Rusija nalazi se napola u ratu s NATO-m. Drugo, tko šepa na tehničkoj razini, traži drugi tip borbe. Umjesto da se suprotstavi Zapadu u areni u kojoj mora izgubiti s obzirom na svoju zastarjelu opremu, Milošević se bacio na nenaoružane ljude. Riječ je o Kosovarima, među kojima srpska soldateska - ako je istinita samo polovica vijesti - od kraja prošlog tjedna čini jezive pokolje. U tom bi slučaju - kakvog li strašnog paradoksa - dobro na samom početku prouzročilo još veće zlo. Naime, 'angažman u ime čovječnosti' umnožio bi nečovječnost. Što slijedi iz takve situacije? Prva je pouka strahovito jednostavna: ne postoji brza i čista pobjeda. High-tech oprema može iz zraka uništiti sve ali ne - bar ne ipso facto - volju onih koji - poput Hitlera i Sadama - nisu nikada sami izloženi tuči bomba. Druga konzekvencija: sad počinje daleko teža faza borbe. NATO mora Srbima oduzeti snagu za nastavak osvetničkog pohoda na Kosovu. To podrazumijeva 'detaljno' ratovanje iz zraka, a time i krajnju fleksibilnost, precizno izviđanje i sve veći rizik da će 'prijateljska vatra' pogoditi i krive ciljeve. To podrazumijeva - bez ikakvih iluzija - više mrtvih na vlastitoj strani jer ta strategija neće polučiti željeni rezultat bez izviđača i veze na terenu, dakle tamo kamo smo se zakleli da nikada nećemo ići. Drugim riječima, NATO će se sada morati još više približiti OVK i opskrbljivati ga oružjem. Takvo ponašanje sigurno neće pojačati spremnost Kosovara na kompromis. Treće: moral i interes. Začuđujuću promjenu i zaokret u načinu razmišljanja pacifističke ljevice u Njemačkoj moguće je objasniti samo uvjerenjem da je riječ o čisto moralnom ratu. Sila je dobra kad služi samo moralnoj obvezi a ne strateškom interesu (kao u ratu protiv Sadama), glasila bi neopacifistička varijanta poznatog načela. Tome vjerojatno treba dodati i prijezirno realpolitičko stajalište po kojemu rat na Kosovu nije egzistencijalno opasan jer Moskva više nije članica strateške jednadžbe kao za vrijeme hladnog rata. Ipak, nešto starija činjenica kaže da osjećaj dužnosti brzo blijedi kad cijena rata počne rasti a snažan interes ne opravdava žrtve. Demokratske države ne vole neodlučene ratove; najviše im se sviđa ono što su Amerikanci 1990./1991. pokazali u ratu protiv Iraka: nekoliko tjedana rata bombama i potom pobjednička operacija na terenu, bez žrtava, u trajanju od stotinu sati. No, aktualni rat na Balkanu neće biti odlučen tako brzo - bar ne na političkoj razini. Naime, novi ratovi u razdoblju od 1991. predstavljaju nakon sloma sovjetskoga carstva tek nastavak onih, započetih slomom Habsburgovaca i Osmana u 19. stoljeću. Balkanski narodi, koji su se tada počeli 'izdvajati', nastavljaju danas 'borbu kultura', četrdeset godina potiskivanu hladnim ratom i komunizmom. Taj sukob može trajati još četrdeset godina. Hoće li snaga i koalicija Zapada izdržati tako dugo? Sigurno će izdržati dovoljno dugo da Miloševiću u sljedećih četrdeset dana razbiju vojnu i gospodarsku infrastrukturu. No, etnički potres, koji se 1991. ponovno javio, imun je na teledirigirane projektile. Što bi trebalo učiniti nakon bomba? Postoji samo jedan dobar odgovor: ni u kom slučaju ne treba poslati kopnene postrojbe, koje bi prvo morale borbom nametnuti mir", smatra Josef Joffe.