US WP 28. II. AM. INTERESI NA BALKANU

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 28. II. 1999. Zašto Balkan zahtijeva amoralnost "Prije nekoliko godina pribivao sam konferenciji gdje su intelektualci govorili o moralnoj odgovornosti Sjedinjenih Država na Balkanu. Tijekom rasprave spominjali su se holokaust i filozofi humanisti. Sve je bilo veoma dojmljivo. Zatim sam naručio taksi do zračne luke. Vozač me upitao: 'Ako tamo nema nafte, što nas onda zanima?' Bilo je to pitanje na koje intelektualci nisu odgovorili. Niti je, u dovoljnoj mjeri, odgovorila Clintonova vlada, iako je pokušavala (zasad neuspješno) posredovati u postizanju kosovskog sporazuma koji bi značio više američkih vojnika u bivšoj Jugoslaviji. Ironija je da postoji dobar odgovor na pitanje zašto smo na Balkanu - razuman ali složen razlog, koji nema veze ni s holokaustom ni s moralom. Već godinama, postoje dva različita gledišta na pitanje bivše Jugoslavije: plemenito intelektualni i pragmatični, koji poznaje granice onoga što će američka javnost tolerirati. Clintonova Bijela kuća, sa svojom tipičnom demokratskom slabošću - željom da ostavi dojam na intelektualce, rastrgana je između ta dva gledišta. Rezultat je, u slučaju Kosova, moralističko razmetanje nakon kojeg slijedi oklijevanje i nedjelovanje. Intelektualno gledište prema Balkanu izgleda ovako nekako: Rat u Bosni nije toliko izazvala etnička mržnja koliko zli ljudi i on je mogao biti zaustavljen u bilo kojem trenutku. Muslimani i kršćani u Sarajevu imaju dugu povijest mirnih odnosa. Bilo je Srba koji su se borili na strani Bosanaca i Bosanaca koji su se borili na srpskoj strani. Gomilaju se proturječja i ironije, pa stoga razvrstati borbe u bivšoj Jugoslaviji kao plemenski rat znači dehumanizirati pojedince. Nadalje, s obzirom na naslijeđe holokausta, Zapad ima posebnu dužnost spriječiti još jedan genocid u Europi. Inače, što su značili Drugi svjetski rat i hladni rat? Takvo gledište djelomično je motivirano činjenicom da su mnogi pripadnici generacije baby boomera odrasli uz lažnu predodžbu da se Drugi svjetski rat vodio za spašavanje Židova - ili da se iz tog razloga trebao voditi. No spašavanje Židova kao razlog da se opravda smrt američkih vojnika ne bi održao Rooseveltovu vladu ni jedan ratni tjedan. Dogodilo se zapravo to da su Japanci bombardirali Pearl Harbor, a nacisti objavili rat nama - tek tad smo se odlučili boriti. Slijediti liniju misli da je naša misija na Balkanu moralna, bez obzira kako to bilo emocionalno zadovoljavajuće, djelomično je pogrješno i prilično udaljuje od predmeta. Deseci tisuća riječi i polica puna knjiga koje govore o našem moralnom interesu u području ne daju puno više od jedne rečenice o nacionalnom interesu. Očito, pogledate li pomnije Bosnu - kao i Kavkaz, Ruandu i druga mjesta - vidjet ćete da se tamo događa mnogo više od tek etničkih razmirica. No to ne znači da etničku prirodu tih ratova treba podcjenjivati. Svaki je rat pun pojedinosti koje razbijaju mitove. Svejedno, uopćavanja su nužna ili će rasprave biti dovedene u nepokretno stanje. Jasna politika izrasta iz sažetaka neprilika, a ne iz akademskih dekonstrukcija. Činjenica je da se u ovom desetljeću u bivšoj Jugoslaviji vodio veliki rat, i to pretežno duž etničkih crta - crta koje imaju dugu i bogatu povijest. Naravno, rat je mogao biti brže zaustavljen da su Sjedinjene Države djelovale odlučnije. No jedan od razloga zbog kojeg nisu - i još uvijek to ne čine na Kosovu - jest da ni Clintonova vlada ni intelektualna zajednica nisu dobro artikulirali jasan i goli nacionalni interes koji milijuni običnih Amerikanaca odmah mogu shvatiti - ljudi poput vozača taksija koji se ne zamaraju cjepidlačenjem u raspravama o vanjskoj politici. (...) Povijest američke vanjske politike neporeciva je: moralne rasprave nekad će biti dovoljne za slanje vojnika u inozemstvo, no čim počnu padati žrtve, da ih se tamo zadrži potreban je amoralni razlog vlastitog interesa. Pogledajte Somaliju: većina javnosti poduprla je američku intervenciju da nahrani gladne u području, no željeli su da se vojnici vrate čim su oni počeli gubiti živote, jer nije bilo ustanovljenog jasnog nacionalnog interesa. U Bosni se naši vojnici nalaze već tri godine, a vjerojatno ćemo i dalje imati vojsku u tom području predstojećih godina, pa je razumno pretpostaviti da će američka vojska tamo pretrpjeti neke gubitke. Američka javnost mora biti sposobna te žrtve tolerirati. Inače će naše snage izgubiti svu vjerodostojnost - ako ne u Bosni, tad zasigurno na Kosovu. Svojom nesposobnošću da izlože amoralni vlastiti interes - neki koji bi imao smisla kao razlog za stavljanje američkih vojnika u opasnost - vlada igra na to da neće biti nikakvih žrtava. Sad na Balkanu imamo dva izbora - imperijalizam ili anarhija. Da zaustavimo nasilje, moramo djelovati na način na koji su velike sile u području uvijek djelovale: kao mirotvorci - osvajači. Vrsta moralnog rješenja za kojom mnogi žude jest ona koju su Rimljani i austrijski Habsburzi znali dobro pružiti, rješenje motivirano teritorijalnim proširenjem i vlastitim gospodarskim bogaćenjem, strateškim položajem i slavom. Umjesto toga, u zapadnom savezu, mi zapravo imamo gomilu ljudi koji se ponašaju kao odvjetnici koji sude u razmirici između dviju strana tako da sve bude savršeno jasno, tako da nitko nikad ne poželi ubiti američkog vojnika. Jer kad se to dogodi, naša se samouvjerena politika raspada. Moralno rješenje za balkansko nasilje, poput većine moralnih rješenja tijekom svjetske povijesti, mogu pružiti samo amoralni interesi. A oni, vjerujem, postoje. Prvi i Drugi svjetski ratovi mogli su biti prije zaustavljeni, što bi nam uštedjelo bezbrojne živote i milijune dolara. Isto vrijedi i u Bosni, što bi nam spasilo rizik i trošak razmještanja vojnika u to područje. No kosovsko bi nasilje moglo voditi nečem daleko skupljem u smislu novaca i života naših vojnika: vidite, Kosovo se smjestilo usred veoma nestabilnog i važnog područja gdje se Europa dodiruje s Bliskim istokom. Zapravo, Europa se ponovno dijeli duž povijesnih i kulturnih crta. Stvaraju se opasni novi savezi, kao što je bilo prije Prvoga svjetskog rata. Da se spriječi njihov razvoj treba smiriti Kosovo. Prihvaćanje Poljske, Mađarske i Republike Češke u NATO znači dvije Europe. Postoji zapadna, katoličko-protestantska Europa i istočna, pravoslavna Europa, koja je siromašnija, politički nesigurnija i ima više organiziranog kriminala. To pravoslavno područje isključeno je iz NATO-a i svakim danom postaje sve ljuće, te je snažno antimuslimansko. Grčka i Turska jedna drugu gledaju očima raketnih sustava, svaka kao dio dinamičnog i opasnog novog kulturnog saveza. Nije nemoguć rat koji miješa mržnje na Balkanu i Bliskom istoku. Rusija, koja je progrčka, prosrpska i antiturska, puna je iracionalnosti i nuklearnog oružja. Mogla bi biti uvučena u bilo koji sukob. Grčka je još članica NATO-a, da, no ako se sigurnosna situacija na Balkanu pogorša, ona bi mogla biti uvučena dalje u taj nepotvrđeni, no ipak psihološki stvaran, pravoslavni savez. Takve su opasnosti, naravno, hipotetične - upravo kao što su bile mnoge prije dva svjetska rata. Očuvajmo ih takvima - zaustavljanjem prolijevanja krvi na Kosovu. Nastave li se tamo borbe, to će vjerojatno destabilizirati susjednu Makedoniju, koja predstavlja početnu točku stare bitke između grčkog pravoslavlja i turskog islama. No Kosovo je presudno iz još važnijeg razloga. Iscjeljivanje nastajuće podjele u Europi - one koja je potencijalno gora od podjele hladnog rata jer je utemeljena na vjeri i kulturi - znači prihvaćanje barem još jedne pravoslavne zemlje (poput Rumunjske ili Bugarske) u NATO. No to je nemoguće tako dugo dok na Kosovu vlada nasilje. Zapravo, borbe na Kosovu geografski su nasukale Bugarsku, jer mnogo bugarske trgovine prolazi kroz južnu Jugoslaviju. Još gore, i Rumunjska i Bugarska bore se protiv navale ruskih zločinačkih skupina: Crvene vojske svijeta poslije hladnog rata. Rumunjska i bugarska elita odlučuju hoće li postaviti svoje šatore s Amerikancima ili Rusima, ovisno o tome tko ima više moći da ostane u području. Uz sve krhkiji Bliski istok, trebat ćemo baze i prava za nadlijetanje na Balkanu da zaštitimo naftu iz Kaspijskog mora. No u budućnosti nećemo imati te baze osvoje li Rusi ponovno jugoistočnu Europu zločinačkom potajnošću. Na posljetku, kažemo li našim europskim saveznicima da na Kosovu djeluju same, možemo se pozdraviti sa zapadnim savezom. Može se također reći da su povremeni mali ratovi i zauzeća za nas dobri. Oni našoj vojsci i NATO-u dopuštaju da steknu iskustvo i tako napreduju, bruseći njihove vještine za neku zaista veliku katastrofu. (Eisenhower je brusio svoje analitičke vještine za Drugi svjetski rat pomažući pri reorganizaciji filipinske vojske tridesetih za vrijeme našeg zauzeća tamo.) Bez Crvene vojske u Europi, različiti nacionalni kontingenti NATO-a moraju sad steći zajedničke memorije o zajedničkom služenju, ili će se savez raspasti. A NATO je još važan jer su Europa i šire područje manje sigurni nego što mnogi možda vjeruju. Osim toga, mi ne nosimo teret Bosne i Kosova; dijelimo ga sa svojim saveznicama. U razdoblju poslije hladnog rata važne su multilateralne operacije upravo zbog toga što će biti razloga za intervenciju koji nekoj pojedinačnoj sili nisu dovoljno uvjerljivi. Predsjednik Clinton, ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright i imenovani predstavnik pri UN-u Richard Holbrooke toliko su dobri u komunikaciji da sam siguran da dobar dio ovog mogu sažeti. No govorenje i pisanje za elitnu publiku nije dovoljno. Oni se iznova i iznova moraju obraćati prosječnim Amerikancima preko masovnih medija. Jer kad dođe do vojnih gubitaka, čitava zemlja iznenada postane uključena, ne samo politička elita. To je daleko složenije od razloga za Zaljevski rat. No u vanjskim pitanjima, moralni razlozi rijetko su dovoljni za postizanje moralnih ciljeva", piše Robert Kaplan, dopisnik časopisa Atlantic Monthly i autor djela 'Balkanski duhovi: put kroz povijest'.