US NY TIMES 7. III. BALKAN

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 7. III. 1999. Balkanski duhovi "S etničkim nasiljem na Kosovu, i političarima koji opominju da će NATO morati zauzeti Bosnu tijekom sljedećih godina, mnogim se Amerikancima čini da je trajni mir na Balkanu beznadežan cilj. Sukob vuče korijene iz starih mržnji, kažu ljudi. One mogu biti zakopane godinama ili desetljećima, ali se uvijek vraćaju. Iako je opasno potcjenjivati važnost povijesti, može biti jednako pogrešno precjenjivati je. Stare mržnje na Balkanu proizvele su cikluse ubijanja i osvete. To stvara plodno tlo za nove eksplozije mržnje. No, izgaranje zahtijeva prisutnost dodatnih čimbenika koji uglavnom stižu iz sadašnjosti. Da osigura trajan mir na Balkanu i u drugim područjima s problematičnom prošlošću, svijet mora biti u stanju uočiti i sprječiti te okolnosti prije nego što nasilje započne. Iako je vjera jedina važna razlika među Srbima, muslimanima i Hrvatima, bosanski se rat nije vodio radi vjere, već zbog prošlosti. Doslovno svaka osoba koja je ikad uzela pištolj ili nož na Balkanu tvrdi da se borila za spas svoje etničke skupine od ponavljanja fizičkog ili kulturnog zatiranja koje je trpjela u prošlosti. Postojanje straha, međutim, ne znači nužno postojanje rata. Balkanski ratovi su, tijekom stoljeća, zahvaćali različite dijelove regije koja se prostire od Austrije do Turske. Većina tih zemalja danas je mirna. Borbe izbijaju kad se u ozračju straha pomiješaju dva događaja. Jedan je iznenadna politička promjena, kad se jedan poredak slomi, a novi još nije zauzeo svoje mjesto. To se dogodilo 1991. Miloševićevo manipuliranje etničkim strahovima izazvalo je odvajanje nesrpskih etničkih skupina od Jugoslavije, u strahu da će pod njegovom vladavinom biti proganjani. Uspostava Hrvatske i Bosne kao neovisnih država ostavila je tamošnje Srbe u manjini. Budući da su ih u Drugom svjetskom ratu ubijali Hrvat i, u manjoj mjeri Muslimani, Srbi su se uplašili da su srpske manjine u opasnosti. Drugi potreban sastojak je demagog s televizijskom postajom. Milošević u Srbiji i Franjo Tuđman u Hrvatskoj iskoristili su i ohrabrivali strah kako bi se održali na vlasti. Promidžbeni stroj Slobodana Miloševića rijetko je govorio Srbima da ubijaju svoje susjede. On ih je samo upozoravao - neistinito - da ih njihovi susjedi namjeravaju ubiti. To je bilo dovoljno. Hlađenje mržnji nakon radioaktivnog rata poput bosanskog ili kosovskog zahtijeva vrijeme i nametanje novih pravila koja ublažavaju strahove. Tito je to proveo u Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata. Klasa je zauzela mjesto nacionalnosti. To bi možda još funkcioniralo da Milošević nije dobio prigodu iskoristiti nacionalizam. Bosna mora stvoriti velika jamstva za prava manjina - dovoljno snažna da im svi mogu vjerovati, i politički sustav koji je dovoljno zreo da odbaci nacionalističke vođe prije nego što oni mogu počiniti štetu. Do tada, a za to će vjerojatno trebati dugo vremena, mogao bi biti potreban neki oblik mirotvorstva, ili barem obećanje da će se savezničke snage vratiti brzo, bude li novog nasilja. Na Kosovu je krhki, sporan mir, najbolje što se može očekivati dok je na vlasti Milošević. Lakše je spriječiti izbijanje mržnji nego ih dokončati. Makedonija je primjer kako se to može učiniti. Makedonci i Albanci, odlučni da ne ponove pogrješke svojih susjeda na Kosovu, stvorili su koalicijsku vladu. UN-ove mirovne snage u području (na koje je osvetoljubiva Kina uložila veto, ljuta zato što je Makedonija priznala Tajvan) trebale bi smjesta biti ponovno uspostavljene kao saveznička misija. Sprječavanje etničkog nasilja zahtijeva dalekovidnost. Svijet je godinama gledao kako se razvija sukob na Kosovu, ali nije učinio ništa dok problem nije postao doslovno nepopravljiv. Zapad je trebao pojačati pritisak na Miloševića, da obnovi samoupravu koju je oteo Kosovu kad je stigao na vlast. Nitko ne može promijeniti povijest, no može se dosta učiniti da se spriječi njezino ponavljanje, čak i na Balkanu", zaključuje uvodničar lista.