NJ17.III.SZ:MRAČNI IDEOLOŠKI ANTAGONIZMI

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 17. III. 1999. Balkan u oku "Nakon što je Peter Handke objavio svoje potpuno poistovjećivanje sa srpskom državom, nakon što je najavio da će otići u Srbiju kad tamo počnu padati prve NATO-ove bombe, najvažnije je izbjeći patetičnu uvriježenu kritiku: 'Zašto nije objavio da će otići u Sarajevo kada su tamo padale bombe?' Smućujuća paradoksalna pojedinost Handkeova stajališta sastoji se u činjenici da je poistovjećivanje s iznimkom, s onim što vladajući mediji demoniziraju kao utjelovljenje figure neprijatelja, u načelu ispravna etičko-politička gesta. No, zašto se u danom slučaju udarac na tako smiješan način vratio poput bumeranga? Radi pronalaženja ispravnog odgovora na tu zagonetku treba postaviti načelno freudovsko pitanje, vezano za svako poistovjećivanje: s kojim se obilježjem naravi Balkana Handke poistovjetio? Taj je pak problem povezan sa - zemljopisno nikada egzaktno razjašnjenim pitanjem: gdje počinje Balkan? Srbi smatraju da Balkan počinje tamo dolje, na Kosovu ili u Bosni te da oni brane kršćansku civilizaciju od tih drugih kategorija u Europi; Hrvati smatraju da Balkan počinje u pravoslavnoj, despotskoj i bizantinskoj Srbiji, u borbi protiv koje Hrvatska brani svoje vrijednosti demokratske zapadne civilizacije; Slovenci smatraju da Balkan počinje u Hrvatskoj te da smo mi, Slovenci, posljednji istureni položaj mirne srednje Europe; neki Talijani i Austrijanci smatraju da Balkan počinje u Sloveniji gdje počinje vladavina slavenskih hordi; neki Nijemci smatraju da Balkan počinje čak u Austriji koju već određuje balkanska korupcija i nesposobnost; neki na sjeveru Njemačke smatraju pak da ni katoličko-seljačka Bavarska nije ostala nedotaknuta primjesom Balkana; neki arogantni Francuzi povezuju s Njemačkom istočnjačku balkansku divljačnost i sve to seže do ekstremnog stava nekih konzervativnih Engleza, protivnika EU, koji Balkanom drže čitavu kontinentalnu Europu, danas neku vrstu balkansko-turskog velikog carstva, s Bruxellesom kao novim Carigradom, hirovitim despotskim središtem, koje ugrožava englesku slobodu i suverenost. To zagonetno višekratno pomicanje granice jasno pokazuje da u slučaju Balkana nismo suočeni samo s istinskim zemljopisom već i s imaginarnom kartografijom, koja na stvarne regije projicira mračne ideološke antagonizme (...) Balkan je uistinu za posljednjih stotinu godina postojano služio kao neka vrsta praznog ekrana na koji je zapadna Europa projicirala vlastite potisnute ideološke antagonizme. Ogledni primjer takve fantazmatične predodžbe jest legendarno kraljevstvo (ili kneževina) Ruritanija, koje se nalazilo u zamišljenom dijelu svijeta na istoku Europe, kombinirajući njemačko-katoličku, feudalno-konzervativnu tradiciju s prošlošću slavenske ili romanske tradicije (primjerice, u romanu i filmu 'Zatočenik dvorca Zenda'). Ta fantazmatična tradicija živi i danas: Balkan još služi kao topos koji oživljuje svu bjesomučnost različitih oblika rasizma. Na samom početku nalazi se uvriježeno staromodno i otvoreno odbijanje (barbarske, muslimanske, korumpirane, orijentarlne) balkanske drugotnosti na temelju ispravnih zapadnih, kršćanskih, demokratskih, civiliziranih vrijednosti. Slijedi multikulturalna percepcija Balkana kao područja etničke okrutnosti i nesnošljivosti, primitivnih iracionalnih ratničkih strasti, koje su suprotstavljene liberalno-demokratskom modelu rješavanja sukoba. Na kraju dolazi rasizam suprotnog predznaka: on slavi egzotičnu autentičnost balkanske drugotnosti, očitovanu, primjerice u predodbži o Srbima koji za razliku od okoštalih zapadnih Europljana navodno pokazuju premoćnu vitalnost. Često se savjetuje izbjegavanje klišeja 'demonizacije Srba' - to je upozorenje utemeljeno na sklonosti očuvanja 'ekvidistance' u odnosu prema svim stranama: 'Sva krivnja ne može biti natovarena samo jednoj strani', govori se tada, ili 'U tom orgijanju bratskih i plemenskih pokolja nitko nije nedužan'. Zanemarimo li činjenicu da je to upozorenje jedan od glavnih klišeja rata u Bosni, zanimljiva je pojedinost da se u toj dvoznačnoj demonizaciji otkriva jaz između 'službene' i stvarne težnje. U 'službenoj', javnoj osudi Srba i suprotstavljenom oduševljenju Bosancima - Srbi kao nepobjedivi ratnici a Bosanci fiksirani u ulogu trpećih žrtava - Zapad je ponajprije želio nedirnutom sačuvati opisanu temeljnu fantazmatičnu strukturu. Iz tog je razloga Zapad intervenirao i dovršio rat čim su Srbi počeli gubiti na bojnom polju: Bosanci su morali ostati žrtve - čim su prestali gubiti, predodžba o njima promijenila se u sliku muslimanskih fundamentalista. Istina u 'demonizaciji Srba' sastojala se u fascinaciji njihovim žrtvama, što je bilo sasvim očito u stavu Zapada prema strašnim slikama osakaćenih leševa, ranjene i uplakane djece. Te su ih slike smućivale ali istodobno 'nisu mogli skrenuti pogled'. Oblik rasizma, spomenut na kraju, igra važnu ulogu i u uspjehu Kusturičinih filmova na Zapadu. Budući da Balkan ostaje sastavnim dijelom Europe te da tamo živi bjelačko stanovništvo, rasistički klišeji, koje se danas, u našem politički korektnom dobru, nitko ne usuđuje primijeniti na afričke ili azijske zemlje, slobodno su pripisani Balkanu. Tako su političke svađe na Balkanu uspoređene s operetnim radnjama, Ceausescu je prikazan kao reinkarnacija Dracule i tako dalje. Takvom pomaknutom rasizmu najviše je vjerojatno izložena Slovenija budući da je najbliža zapadnoj Europi. Kada je Kusturica u intervjuu povodom prikazivanja njegova filma 'Underground' omalovažio Slovence kao slugansku naciju, proglasivši ih austrijskim konjušarima, nitko se nije uzrujao zbog neskrivenog rasizma u toj izjavi - bilo je sasvim u redu što autentični egzotični umjetnik iz slabije razvijenog dijela bivše Jugoslavije napada najrazvijeniji dio te iste bivše Jugoslavije. Handkeov siloviti zaokret protiv slovenske autonomije, njegova pohvala Srbije osluškuje upravu tu logiku pomaknutog rasizma. Odbacujući manipulaciju zapadnih medija, on reproducira najgore književno-ideološke klišeje o Srbiji - kakvog li autentičnog iskustva - uroniti ruke u Drinu! Pritom se Handke zapravo ne poistovjećuje sa stvarnom Srbijom i njezinom punom bijedom, već s određenom zapadnom predodžbom Srbije, konstruiranom iz objekta dvoznačnog odnosa mržnje i fascinacije. Zato stvarne žrtve ruke pomoćnice koju Handke pruža Srbiji nisu Bosanci, Albanci ili drugi vojni protivnici, već velika većina samih Srba, koji vlastitim mesom i krvlju plaćaju cijenu pjesničko-vojnih snova svog vođe. Velika većina Srba ne uživa istinski u svojoj prisilnoj ulozi europskih parija - koja ih sili na regresiju na primitivne strategije ekonomskog i socijalnog opstanka. Naprotiv, oni se očajnički pokušavaju osloboditi te uloge i uhvatiti korak s onim što umjetnici poput Handkea odbacuju kao aseptično zapadno potrošačko društvo. (...) Handkeovi branitelji često naglašavaju da 'umjetnici bolje razumiju svijet', kao što je nekoć rekao Bob Dylan: da nam njihov svježi pogled omogućuje proziranje novinarske manipulacije. No, ako je iz rata na Balkanu moguće izvući ikakvu pouku, tada ona glasi da umjetnici ne razumiju bolje svijet. U svim zemljama bivše Jugoslavije, od Slovenije do Srbije, oni lako, previše lako dopuštaju da budu iskorišteni kao ono što je promatrač analogno modelu industrijsko-vojnog kompleksa sklon nazvati umjetničko- vojnim kompleksom", zaključuje Slavoj Žižek, "profesor filozofije i psihologije na sveučilištu u Ljubljani.