US-YU-SAD-KOSOVO-INTERVENCIJA-Obrana-Ratovi-Vlada-Nac. manjine i etn. zajednice NJ 29.III. SPIEGEL:SAD GA HOĆE ŽIVOG NJEMAČKADER SPIEGEL29. III. 1999.Rat u kojem ništa nije slučajno?"Zapad nikada nije baš potpuno razumio Balkan, što
je u brojnim prilikama i pokazao. Sada pak navodno ratoborni Amerikanci žele pokazati da zapravo žele pregovarati sve dok ne bude ničega o čemu bi se moglo pregovarati (...)Jednostrano su pregovarali s Albancima, koji su vjerojatno također sudjelovali u okrutnostima, i istodobno vukli za sobom ne pretjerano oduševljene saveznike u NATO-u. Američki posrednici zahtijevali su bezuvjetno trenutno stacioniranje NATO-ove postrojbe na Kosovu. To je moralo značiti rat jer nijedan srpski vođa ne bi prihvatio takav zahtjev.Iako je za vrijeme tih pregovora u prvom planu bio angažman kopnenih postrojba, moguće je s priličnom sigurnošću pretpostaviti da ta opcija nije ozbiljno promišljena - što je smrtni grijeh.U svakom slučaju, rezultat tih razgovora poništava svu pregovaračku vještinu. SAD također ponovno čine grešku, poistovjećujući Slobodana Miloševića sa Sadamom Huseinom: s obojicom su trgovale i zašto na šahovskoj ploči žrtvovati pješaka?
NJEMAČKA
DER SPIEGEL
29. III. 1999.
Rat u kojem ništa nije slučajno?
"Zapad nikada nije baš potpuno razumio Balkan, što je u brojnim
prilikama i pokazao. Sada pak navodno ratoborni Amerikanci žele
pokazati da zapravo žele pregovarati sve dok ne bude ničega o čemu
bi se moglo pregovarati (...)
Jednostrano su pregovarali s Albancima, koji su vjerojatno također
sudjelovali u okrutnostima, i istodobno vukli za sobom ne
pretjerano oduševljene saveznike u NATO-u. Američki posrednici
zahtijevali su bezuvjetno trenutno stacioniranje NATO-ove
postrojbe na Kosovu. To je moralo značiti rat jer nijedan srpski
vođa ne bi prihvatio takav zahtjev.
Iako je za vrijeme tih pregovora u prvom planu bio angažman kopnenih
postrojba, moguće je s priličnom sigurnošću pretpostaviti da ta
opcija nije ozbiljno promišljena - što je smrtni grijeh.
U svakom slučaju, rezultat tih razgovora poništava svu
pregovaračku vještinu. SAD također ponovno čine grešku,
poistovjećujući Slobodana Miloševića sa Sadamom Huseinom: s
obojicom su trgovale i zašto na šahovskoj ploči žrtvovati pješaka?
Iskustvo sa ni u kom slučaju pretjerano ugodnim Sadamom Huseinom, s
kojim su Amerikanci započeli još aktualni iscrpljujući rat,
trebalo im je biti upozorenje. Taj je diktator još živ i vlada
napaćenim stanovništvom na svoj način.
Za razliku od iračkoga krvoloka, Srbin Milošević zastupa
stoljećima star, tlačeni narod, koji je postao nacijom. Zanemarimo
li sve mitove, srpsko je svetište još uvijek Kosovo polje (...),
gdje su ih 1389. pobijedili Turci. To je mjesto izvor njihova
nacionalnog ponosa.
U jednom članku u tjedniku 'Die Woche' Peter Glotz usporedio je
stanje u današnjoj Srbiji s Weimarskom republikom iz 1928.: 'Da je
netko tada njemačkoj eliti sugerirao da odustane od istočne Pruske,
99 posto ljudi smatralo bi ga luđakom - dakle, ne samo nacisti'.
Usporedba šepa na sve četiri, ali potiče razumijevanje za Srbe.
Srbi nikad nisu bili demokrati pa kako da to budu danas? Njihove
skupštine oduvijek su bile tek Potemkinova sela. Njihov nacionalni
ponos i njihova sposobnost za patnju omogućuju im da izdrže i jednog
Miloševća, čiju neljudskost ne odobravaju.
Stoga je moguće pretpostaviti da će rat koji zagovaraju Sjedinjene
Države u svakom slučaju biti izgubljen - iako je silno glasnoj
svjetskoj sili vojni uspjeh, naravno, osiguran. Njihovi političari
možda čak ne žele mrtvog Miloševića; kao i u slučaju Iraka, oni
trebaju živog diktatora, neprekidno izloženog ponižavanju. Mrtvi
Milošević bio bi jači od živog Miloševića.
Konačno pobjeđivanje Miloševića bombama podrazumijevalo bi
pretvaranje zemlje u gomilu ruševina, u kojoj Albanci i Srbi uskoro
više ne bi znali tko kome krade vodu. Opsadne postrojbe bile bi meta
napada obje strane i mogle bi se pripremiti za dugotrajan boravak.
Stoga nije potrebna pretjerano razvijena mašta za pretpostavku da
će Balkan nakon 'pobjede' biti u daleko lošijem stanju nego prije
početka prepada, suprotnoga međunarodnom pravu.
Nijemci su reagirali mekano - i to vjerojatno zato što su bili
pritisnuti uza zid. Oni su još u Drugom svjetskom ratu. Njihov glas
nitko ne sluša. Sama postrojba sudjeluje u operaciji bez gunđanja;
nesudjelovanje u sadašnjem ratu jako bi nam zamjerili. Samo je
nemoguće nazrijeti kakve će nam argumente političari iznijeti
nakon što pomognu da se Balkan pustošenjem dovede u gore stanje od
ovog dosadašnjeg.
Takav rasplet baš i nije pretjerano vjerojatan? Nije točno - više je
nego vjerojatan. Naime, za razliku od cara Napoleona III., koji se
1870. ipak mogao opravdati nakon bitke kod Sedana, u aktualnom ratu
slučaj baš i nije imao svoje prste.
P.S. Da nije malo prestar, Kurt Waldheim mogao bi pomoći kopnenim
postrojbama svih nacija na Balkanu kao savjetodavac", zaključuje
Rudolf Augstein.