NJ 29.III. SPIEGEL:SAD GA HOĆE ŽIVOG

NJEMAČKA DER SPIEGEL 29. III. 1999. Rat u kojem ništa nije slučajno? "Zapad nikada nije baš potpuno razumio Balkan, što je u brojnim prilikama i pokazao. Sada pak navodno ratoborni Amerikanci žele pokazati da zapravo žele pregovarati sve dok ne bude ničega o čemu bi se moglo pregovarati (...) Jednostrano su pregovarali s Albancima, koji su vjerojatno također sudjelovali u okrutnostima, i istodobno vukli za sobom ne pretjerano oduševljene saveznike u NATO-u. Američki posrednici zahtijevali su bezuvjetno trenutno stacioniranje NATO-ove postrojbe na Kosovu. To je moralo značiti rat jer nijedan srpski vođa ne bi prihvatio takav zahtjev. Iako je za vrijeme tih pregovora u prvom planu bio angažman kopnenih postrojba, moguće je s priličnom sigurnošću pretpostaviti da ta opcija nije ozbiljno promišljena - što je smrtni grijeh. U svakom slučaju, rezultat tih razgovora poništava svu pregovaračku vještinu. SAD također ponovno čine grešku, poistovjećujući Slobodana Miloševića sa Sadamom Huseinom: s obojicom su trgovale i zašto na šahovskoj ploči žrtvovati pješaka? Iskustvo sa ni u kom slučaju pretjerano ugodnim Sadamom Huseinom, s kojim su Amerikanci započeli još aktualni iscrpljujući rat, trebalo im je biti upozorenje. Taj je diktator još živ i vlada napaćenim stanovništvom na svoj način. Za razliku od iračkoga krvoloka, Srbin Milošević zastupa stoljećima star, tlačeni narod, koji je postao nacijom. Zanemarimo li sve mitove, srpsko je svetište još uvijek Kosovo polje (...), gdje su ih 1389. pobijedili Turci. To je mjesto izvor njihova nacionalnog ponosa. U jednom članku u tjedniku 'Die Woche' Peter Glotz usporedio je stanje u današnjoj Srbiji s Weimarskom republikom iz 1928.: 'Da je netko tada njemačkoj eliti sugerirao da odustane od istočne Pruske, 99 posto ljudi smatralo bi ga luđakom - dakle, ne samo nacisti'. Usporedba šepa na sve četiri, ali potiče razumijevanje za Srbe. Srbi nikad nisu bili demokrati pa kako da to budu danas? Njihove skupštine oduvijek su bile tek Potemkinova sela. Njihov nacionalni ponos i njihova sposobnost za patnju omogućuju im da izdrže i jednog Miloševća, čiju neljudskost ne odobravaju. Stoga je moguće pretpostaviti da će rat koji zagovaraju Sjedinjene Države u svakom slučaju biti izgubljen - iako je silno glasnoj svjetskoj sili vojni uspjeh, naravno, osiguran. Njihovi političari možda čak ne žele mrtvog Miloševića; kao i u slučaju Iraka, oni trebaju živog diktatora, neprekidno izloženog ponižavanju. Mrtvi Milošević bio bi jači od živog Miloševića. Konačno pobjeđivanje Miloševića bombama podrazumijevalo bi pretvaranje zemlje u gomilu ruševina, u kojoj Albanci i Srbi uskoro više ne bi znali tko kome krade vodu. Opsadne postrojbe bile bi meta napada obje strane i mogle bi se pripremiti za dugotrajan boravak. Stoga nije potrebna pretjerano razvijena mašta za pretpostavku da će Balkan nakon 'pobjede' biti u daleko lošijem stanju nego prije početka prepada, suprotnoga međunarodnom pravu. Nijemci su reagirali mekano - i to vjerojatno zato što su bili pritisnuti uza zid. Oni su još u Drugom svjetskom ratu. Njihov glas nitko ne sluša. Sama postrojba sudjeluje u operaciji bez gunđanja; nesudjelovanje u sadašnjem ratu jako bi nam zamjerili. Samo je nemoguće nazrijeti kakve će nam argumente političari iznijeti nakon što pomognu da se Balkan pustošenjem dovede u gore stanje od ovog dosadašnjeg. Takav rasplet baš i nije pretjerano vjerojatan? Nije točno - više je nego vjerojatan. Naime, za razliku od cara Napoleona III., koji se 1870. ipak mogao opravdati nakon bitke kod Sedana, u aktualnom ratu slučaj baš i nije imao svoje prste. P.S. Da nije malo prestar, Kurt Waldheim mogao bi pomoći kopnenim postrojbama svih nacija na Balkanu kao savjetodavac", zaključuje Rudolf Augstein.