A22.III.DER STANDARD:PARLAMENTARIZAM-EU

AUSTRIJA DER STANDARD 22. III. 1999. Europa treba vodstvo "Teško je reći tko bi brže spasio nasukanoga europskog kita - Nizozemac Wim Kok ili Talijan Romano Prodi. Kok je favorit njemačke crveno-zelene koalicije zato što potječe iz sindikalnog pokreta. Time je signalizirano da će u prvom planu biti pitanje radnih mjesta. Na tom je području (kao i u rješavanju problema financiranja mirovina) Nizozemska najuspješnija euro-zemlja. Dok je Kok kalvinist, južnoeuropljanin i kršćanski demokrat, Prodi je uvijek naglašavao svoje katoličko podrijetlo. Prodi nije slučajno favorit Britanca Tonyja Blaira, također katolika. Prodijeva najvažnija kvalifikacija: sanirao je propusni državni brod i istodobno raspolaže velikim znanjem iz suzbijanja korupcije. Čini se da će kadrovske smjernice bar neslužbeno biti postavljene već ovoga tjedna na summitu u Berlinu. Činilo se također da će Blair prevladati svojim glasovanjem za Romana Prodija. Naime, gledano iz realpolitičke perspektive, jasno je da u fazi izgradnje eura stabilnost mora obilježavati i čelništvo EU. Dulji interregnum nije poželjan. Premijeri istodobno moraju voditi računa o izborima za Europsku skupštinu, zakazanim za 13. lipnja. Stoga je novoimenovano povjerenstvo s nekoliko visoko kvalificiranih članova jedna od malobrojnih mogućnosti za sprječavanje masovnog prijelaza birača-prosvjednika na stranu ekstremnih desničarskih i ljevičarskih stranaka. Nitko ne bi mogao zamjeriti biračima na takvoj odluci. Predugo se otezalo s povlačenjem konzekvencija iz skandala Cresson. Opravdanja predsjednika na odlasku, Jacquesa Santera, bila su nerazumljiva. Valja također napomenuti da su upravo drski sadašnji pokušaji velikodušnog oproštaja od bivših članova povjerenstva. Dovoljno je razloga za promjenu bruxelleskog sustava. Ključ promjene je Europska skupština. Doduše, prilikom ocjenjivanja EU valja spomenuti da su (skromne) reforme iz proteklih godina rezultirale, između ostalog, i jačanjem parlamentarizma. Inače zastupnici EU ne bi ni mogli stvarati pritisak, koji je i potaknuo zajedničku ostavku Povjerenstva. Alternativa: vlada EU bila bi otjerana s dužnosti izglasavanjem nepovjerenja u Europskoj skupštini. Što učiniti? Nužna je potpuna promjena načina razmišljanja u reformi institucija. Varijanta broj jedan: birati skupštinu kao i dosad i graditi njezina zakonodavna prava. Birati predsjednika referendumom po uzoru na Sjedinjene Države. No, još nije kucnuo trenutak za tu opciju koja bi izazvala striktno opiranje nekih država - ponajprije Francuske. Varijanta broj dva: od sljedećeg zakonodavnog mandata Europska skupština mogla bi dobiti pravo na biranje predsjednika Povjerenstva. Kandidati bi vjerojatno morali nositi i liste nekoliko zemalja kako bi birači stekli pregledan uvid u stanje. Sustav informiranja tako je dobro razvijen da je moguće steći dojam o sposobnosti takvih političara. Aktualni europski premijer morao bi posredstvom koalicije osigurati nužnu većinu u skupštini i u većini članica EU. Kako bi Europljani još prije izbora shvatili ozbiljnu potrebu za reformama, premijeri bi trebali imenovati novu bruxellesku upravu tako brzo da je može potvrditi i stara skupština. Amsterdamski sporazumi, koji stupaju na snagu 1. svibnja, ionako predviđaju pojačano pravo na sudjelovanje u odlučivanju. U izboru povjerenika može sudjelovati i novi šef EU. Te mogućnosti moraju biti ubrzane. Naime, u tom bi slučaju biračice i birači bar mogli biti sigurni da glasovanje za Europsku skupštinu ima smisla. Ono nije puko mazanje očiju već doprinos demokratizaciji EU", naglašava Gerfried Sperl.