LA STAMPA 17. III.- EU POVJERENSTVO

ITALIJA LA STAMPA 17. III. 1999. Kriza nepostojeće vlasti "Cijelo izvršno povjerenstvo u Bruxellesu nije pokopala neka vrsta europske korupcionaške afere. Na planu morala i zakona to je mnogo manje, ispod razine talijanskih škandala. 'Administrativne nepravilnosti', uz poneki trag nepotizma i favoriziranja, za koje pet odabranih sudaca europskog parlamenta optužuje Povjerenstvo, optužbe su koje u najboljem slučaju mogu izazvati krizu nekog općinskog vijeća, sigurno ne i velikog operativnog motora treće svjetske gospodarske sile.(...) Dakle, nakon 34 godine već povijesnog rada, najozbiljnija optužba koje je 'stručno povjerenstvo petorice' uspjelo uobličiti protiv povjerenice, francuskinje Edith Cresson, jest ta da je svom zubaru povjerila organizaciju istraživanja o AIDS-u. Je li moguće da se radi guranja nekog zubara otvorila, tri mjeseca od rođenja eura i nekoliko dana nakon paralize njemačke vlade, kriza bez presedana u radu europskih institucija? Sigurno ne. 'Prijavljene 'nepravilnosti' samo su najmanja izlika, da ne kažemo smiješna, s kojom se zapravo htjelo osloboditi i istaknuti krizu koja nije kriza nastala zbog neodgovornog upravljanja ni, još manje, neviđene pokvarenosti. Stoga što je prava kriza, mimo lakoumnosti pojedinog povjernika, ona koja pogađa sustav Europe u cjelini. To je kriza transnacionalnog mehanizma, njegovih funkcija i ovlasti, njegovih demokratskih manjkavosti, neprikladnosti njegovih sve važnijih institucija, a ipak, lišenih stvarnih i ustavnih vlasti, kakve bi omogućile da se pomoću jedinstvene valute i političkog širenja suoči sa širinom planetarnih problema: agresivnom kompetitivnošću dolara, japanskim trgovinskim ratom, ekspanzijom Kanade, nezaustavljivim rastom Kine i onim, opasnim, Indije. Takozvani 'trokut' triju središnjih institucija zastarjele Zajednice, Vijeće koje predstavlja udružene vlade, Povjerenstvo koje provodi njegove odluke, Parlament koji bi ih formalno trebao nadzirati, više ne funkcionira. Postao je potpuno neprimjeren stvarnosti kontinenta i svijeta nakon Maastrichta, pokretanja eura, pretvaranja starih i podijeljenih 'europskih zajednica' u jednu organskiju i dinamičniju Europsku uniju. Nekada je Povjerenstvo bilo samo izvršna sluškinja Vijeća, sjedišta egocentričnih i pronevjeriteljskih vlada, neke vrste zajedničkog apsolutnog monarha Europe. No s dolaskom Delorsova predsjedanja, povjerenstvo je od 1984. počelo mijenjati ulogu, težinu, ovlasti i prirodu. Suprotstavljajući se oligarhijskim nacionalnim vladama pomalo je postajalo prikrivenom vladom nadnacionalne Unije. Tu je autentična kriza, a ne ona zbog skromnih ili 'pretpostavljenih' malverzacija povjerenika. Parlament, rušeći Povjerenstvo, paradoksalno se okoristio tim istim Povjerenstvom učinivši da njegova sudbina ne ovisi više o kolegijalnom monarhu već o narodnoj skupštini. To je odlučujući skok prema onom 'balance of power' koji Europi uvijek nedostaje. I možda jedan korak, ne manje odlučujući, prema onoj europskoj ustavotvornoj skupštini koja će jednog dana morati demokratizirati odnos između institucija i postaviti temelje federalne države koja postoji u premisama, ali još ne u stvarnosti", piše Enzo Bettiza.