IT LA REPUBBLICA 18.III ODNOS SA SAD

ITALIJA LA REPUBBLICA 18. III. 1999. Mržnja-ljubav prema Americi "Mrziti Amerikance pričinja čak i zadovoljstvo. Propovijedaju vrijednosti sustava slobodne razmjene, a istodobno, prije no što Svjetska trgovinska organizacija sastavi svoje izvješće, postavljaju niz bizarnih sankcija spram svojih trgovinskih takmaca. Daju lekcije o zakonitosti cijelom svijetu, a kad u Italiji njihovi piloti postanu odgovorni za smrt dvadeset turista, vojni sud SAD-a oslobađa krivce. No koliko god takvo ponašanje može ljutiti, ostatak svijeta nema drugog izbora nego da ostane u dobrim odnosima s jedinom svjetskom supersilom. Mogućnost da potaknu Sjedinjene Države da se bolje ponašaju, međutim, nalazi se u rukama najfrustriranijih među njezinim saveznicima. Problem odnosa s Amerikom povezan je s unipolarnim razdobljem koje je bez presedana, i kroz koje prolazi današnji svijet.(...) Prvi put otkako je globalizacija dobila značajne dimenzije, postoji samo jedna supersila. Nije potrebno biti filozof ili veliki teoretičar kako bi se shvatilo da se danas nalazimo pred strukturalnom promjenom od velike važnosti za svjetski poredak. No u svakoj od glavnih kategorija moći, postojanje jedne jedine dominantne supersile nosi i prednosti i probleme. Na području sigurnosti, katkad se dobiva dojam da se ima posla s poludjelim bombarderom koji je izbjegao svakoj kontroli. Pred terorizmom koji ugrožava interese SAD-a u Africi, izbor je napasti Afganistan ili Sudan projektilima Cruise. Ako Irak odbija poštovati rezolucije UN-a, odgovor je, lako je pogoditi, slanje zrakoplova i projektila. No što učiniti s nepopustljivim srpskim čelnikom? Saveznici SAD-a dobro znaju da ako imaju što prigovoriti, moraju paziti na to da 'viču smireno'. Ili bi Europljani možda radije htjeli da Irak raspolaže oružjima za masovno uništavanje, ili projektilima koji bi mogli izbrisati Rim sa zemljovida? I žele li Azijci doista da Kina dođe u posjed Južnoga Kineskog mora i da prijeti Tajvanu? Jedna 'non status quo' sila kao što je Kina (ili Rusija) može i željeti da SAD smanje svoj djelovanje na održavanju globalnog reda; no sve ostale moraju pošteno, makar i nevoljko, priznati da je uvijek bolje imati jednog mrzovoljnog šerifa, nego ga nemati uopće. U gospodarskim termininma, kao što to pokazuje protuslovlje u okviru Svjetske trgovinske organizacije u svezi s bananama, čini se da su Sjedinjene Države sklone automatski zauzeti prekršiteljski stav. (...) Američke sankcije protiv Europe radi apsurdnosti njezine zajedničke agrikulturne politike (PAC) nedvojbeno su opravdane; no kako su to Australci oštroumno istakli, potpore koje vlada SAD-a daje svojim poljoprivrednicima gotovo su isto toliko za pokudu.(...) Pomanjkanje hrabrosti Europe, koja nije znala reformirati svoj PAC, uz odgađanje ulazaka novih demokracija u Europsku uniju priječi sve te dolazeće zemlje u njihovim naporima da postignu napredak putem sudjelovanja na slobodnom tržištu, Ukratko, treba zahvaliti Sjedinjenim Državama što najbjesniji pas ekonomske krize, onaj koji na ogrlici ima napisanu riječ 'protekcionizam', još nije zalajao. Čak i na području ideološke i kulturalne moći SAD dominira zahvaljući nizu automatizama. Francuska vlada prigovara kulturalnoj dominaciji SAD-a, no snažno se borila da ugosti Eurodisney.(...) Stvaranjem jedinstvene valute, Europljani su pokazali da su shvatili kako pravljenjem reda u vlastitoj kući mogu potaknuti Anerikance da budu pažljiviji.(...)Kako bi od Sjedinjenih Država mogli zatražiti da se pošteno obvežu na otvoreni multilateralizam, Europljani i Azijci morali bi postići mnogo veće uspjehe u svojim regijama. Ako ne namjene više ekonomskih sredstava za obranu, i ako neće biti u stanju poslati svoje vojne snage i izvan svojih granica, Sjedinjene Države nastavit će se prema njima odnositi kao prema građanima drugog reda. I sve dok njihova gospodarstva ne postanu otvorena, i ne postignu rezultate usporedive s američkima, SAD će nastaviti iskazivati prirodnu sklonost da ne sluša njihove pritužbe. I, konačno, dok europska i azijska kultura ne uspiju ući na globalna tržišta, Sjedinjenim Državama će, nažalost, i dalje pripadati i svijet snova", piše Gerald Segal.