IT CORRIERE 8. III.- EUROAMERIČKI ODNOSI

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 8. III. 1999. Ako se Atlantik raširi "Dok je politolog Samuel Huntigton pisao tekst, koji se pojavio u listu 'Foreign Affairs', o teškoćama jedine supersile, koju njezini saveznici sve više vide kao 'arogantnu', nije mogao ni pomisliti da će malo kasnije jedan vojni sud, oslobađajući pilota optuženog za nesreću u Cermisu, dati još jedan prilog učvršćivanju te slike u Europi. Kao što su inteligentniji Amerikanci odmah shvatili, porotnici toga suda uspjeli su svojoj zemlji nanijeti više štete od svih terorističkih banda, islamskih i neislamskih, koje su sada u ratu protiv Sjedinjenih Država. Na stranu tupost yankeejevskih vojnika, u sadašnjim prilikama treba razmotriti tri aspekta odnosa između Sjedinjenih Država i Europe. Prvi se odnosi na nenormalan položaj u kojemu su se našli Amerikanci po završetku hladnog rata. Protivno onomu što misle oni koji ne poznaju povijest, pretjerano međunarodno isticanje SAD-a, njihova vanjska projekcija kao globalne sile (danas i jedine) uopće nisu u skladu s prošlom američkom poviješću. Sjedinjene Države su od svog rođenja sve do Drugoga svjetskog rata uvijek izbjegavale (držeći se izbora svojih očeva utemeljitelja) trajno, stalno, se uključivati na međunarodnu pozornicu, a posebice na onu europsku.(...) Kad je završio hladni rat i nestao Sovjetski Savez, Sjedinjene Države našle su se, i nalaze se, u koštacu s nekim teškim dilemama. Jedna je vezana uz napetost ponovnih pojavljivanja snažnih izolacionističkih struja u američkom društvu koje se, međutim, sudaraju sa sviješću establishmenta o tome da je povratak izolacionizmu nemoguć: destabilizirao bi međunarodni sustav i naškodio bi američkim interesima. Druga je dvojba vezana uz činjenicu da jedna usamljena supersila, nestankom globalne prijetnje i neprijatelja, ne može a da ne izazove rastuću nesnošljivost svojih tradicionalnih saveznika. I tu se u igru uključuje drugi aspekt: europski infantilizam. Europljani i dalje nastavljaju u pogledu svoje sigurnosti ovisiti o Sjedinjenim Državama. Tuže se na Amerikance, no bili su potpuno neuspješni u Bosni, na Kosovu igraju dvostruku igru, i ne bi nikada bili kadri, bez Amerikanaca, jamčiti bilo kakvu ravnotežu na Bliskom i Srednjem istoku od kojega im ovisi opskrba energentima. Sve dok se neće biti kadri sami pobrinuti za svoju sigurnost, njihove pritužbe na američku aroganciju ostat će smiješne i djetinjaste. Potom je tu uloga antiamerikanizma. To je pojava koja se ponajviše tiče Italije no, u blažim oblicima, i drugih europskih zemalja. Samo onaj tko ne shvaća da prošlost uvijek utječe na sadašnjost može vjerovati da je antiamerikanizam čarolijom nestao s krajem hladnog rata i komunizma. Nije tako. Antiamerička predrasuda i dalje je izrazito jaka, ukorijenjena je u širokim sektorima bivšega komunističkog svijeta, kao i u katoličkom svijetu. Što bi drugo, ako ne čista antiamerička predrasuda, primjerice, stajalo iza činjenice da se danas Turskoj, saveznici Sjedinjenih Država i članici NATO-a, ne opraštaju, u tim krugovima, ona kršenja ljudskih prava koja se međutim opraštaju tiraninu Fidelu Castru? Otuda dakle proizlazi da usamljena 'imperijalna demokracija', koja kao sila ima povlastice no i sve veće obveze, počev od bremena, politički prilično podmuklog, jest ili izgleda (u politici je to ista stvar), previše prezirna prema svojim partnerima, sklona da se nametne umjesto da pregovara i uvjerava. Otuda dolazi, nikada posve svladan, antiamerikanizam koji traži svaki put, od bombardiranja Iraka do smrtnih kazna u Sjedinjenim Državama, od slučaja Baraldini do oslobađanja za slučaj Cermis, kako bi se ponovno predstavio i ponovno postao političkom činjenicom. Tako će zasigurno Bertinotti nastojati na izborima za europski parlament, vičući Yankee go home, kapitalizirati presudu za Cermis kako bi D'Alemi i Veltroniju oteo glasove.(...) Rekapitulirajući: za veliki dio teškoća koje su danas svojstvene odnosu između Sjedinjenih Država i Europe ne može se okriviti Amerikance nego Europljane. Problem je politička i vojna slabost Europe. Ako se ta slabost ne prevlada, neće biti mogućnosti za ponovno uravnoteživanje odnosa i za to da se konačno veza između Europe i Sjedinjenih Država pretvori u jedan co-partnership, u savez među jednakima. Red je na Europljanima da se pokrenu. U međuvremenu postoji, u zemlji kao što je Italija, problem obuzdavanja poticanja jednog nikada nestalog antiamerikanizma koji se hrani bilo starim katoličkim neprijateljstvom spram najveće protestantske demokracije, bilo otrovima koje nam je u naslijeđe ostavila pedesetogodišnja komunistička propaganda. Treba savjetovati djelovanje na dvije fronte: s jedne strane se treba suprotstaviti kulturalnom neprijateljstvu, hranjenom neznanjem i predrasudama o američkom društvu, njegovim institucijama i vanjskoj politici, o Americi koja nas je tijekom hladnoga rata spasila od sovjetskih prijatelja (...) Cossutte, Togliattija, Pajette i drugova, i koja danas, s obzirom na našu nesposobnost da je sebi samostalno osiguramo, nastavlja pridonositi našoj sigurnosti. S druge strane, Amerikance treba podsjetiti da sudovi mogu lako pogriješiti, no da je tada red na politici da posreduje i spriječi da se sudske pogrješke negativno odraze na savezništva. To odgovara i njima i nama", piše Angelo Panebianco.