AU DIE PRESSE-EU SEBIČNOSTI-1. III.

AUSTRIJA DIE PRESSE 1. III. 1999. EU mikado "Tko ne pozna igru sa štapićima koje bacimo na stol. Mikado: igra u kojoj igrači moraju što opreznije ukloniti kaos. Nasilni gube. Sada je s vladama Europske unije slično. Pred njima je gomila teških reforma. Još se nitko ne usuđuje za njima posegnuti, jer pri tomu može samo izgubiti. Tako svi, kao nedavno u Peterbergu, nepokretno sjede u krugu, puno govore, malo rade. Kao u mikadu, sve je nekako povezano: zajednička štednja, reforma poljoprivredne politike, poštena razdioba tereta i uz to brojna nacionalna stajališta. Da bi se svega to sortiralo, treba imati puno tankoćutnosti i taktike. Pri tom je teškoća što se za razliku od igre mikado tu ne radi o tomu da jedan pobijedi, nego da uspije zajednička nakana. Jer se na posljetku radi o tomu da se unija opremi za budućnost. Poljoprivredu treba preoblikovati kako bi opstala na svjetskom tržištu. Treba reformirati politiku unaprjeđivanja kako bi se svladala velika zadaća proširenja na istok. A sve se to treba dogoditi u financijskom okviru koji neće previše opteretiti državne proračune. Petnaest je suigrača doduše shvatilo da su te reforme nužne. No nitko ne želi uvidjeti da takva nakana zahtijeva solidarnost. Tako u Europi često vladaju nacionalna stajališta. Španjolska se primjerice bori za svoje milijarde iz kohezijskih fondova i ne želi uvidjeti da su ti fondovi ustrojeni kao privremeni instrument. Francuska i Danska bore se za svoja beskrajna agrarna unaprjeđenja koja su se ukorijenila spretnom prilagodbom poljoprivredne proizvodnje i protive se modelu koji predviđa i državno sufinanciranje. Velika Britanija bori se za svoj popust i viče 'prste k sebi!' od te posve nepoštene posebne odredbe. Njemačka prosvjeduje zbog svojeg velikog članskog doprinosa i ne obazire se na argumente da više od svih drugih država profitira od zajedničkog tržišta. Najnovije izjave njemačkog saveznog kancelara Gerharda Schroedera simptomatične su za stanje u EU. Više ne skriva da mu je u prvom redu stalo do toga da u EU u buduće jače provodi 'njemačke interese'. Time vjerojatno misli da Njemačka u buduće treba manje plaćati i još više profitirati. Ono što bi za napadanog saveznog kancelara moglo doma dobro zvučiti, dovodi u pitanje cijelu reformu. Jer u Agendi 2000 ne radi se konačno o tomu da dobiju pojedine države, nego da sve profitiraju od proširenja i usavršavanja unutarnjeg tržišta. Alternativa je odustajanje od proširenja zajedno sa svim gospodarsko i sigurnosno političkim posljedicama. Naprotiv, neupitno je da se u okvirima reforme mora obračunati sa starim povlasticama. Ponajprije treba ukinuti ono što je nekoć političkim ucjenama odobreno pojedinim državama: to se odnosi na kohezijske fondove, nekoć političku protuuslugu za pristanak Španjolske i drugih siromašnijih država EU-a na EGP (Europsko gospodarsko područje), kao što je i britanski popust bio ustupak Margaret Thatcher kako ne bi i dalje blokirala odluke zajednice. No i tu vrijedi: tko prerano dirne štapić, mogao bi ugroziti cijelu reformsku građevinu" - piše Wolfgang Boehm.