US BG11. II.- AMER. POLITIKA I NEOVISNOST

SJEDINJENE DRŽAVE THE BOSTON GLOBE 11. II. 1999. Kriva politika glede Kosova "Ni prijetnje NATO-a ni bombe ne mogu popraviti temeljno krivu politiku državne uprave glede Kosova. Odbijanje predsjednika Clintona da podupre neovisnost Kosova samo će proizvesti nestabilnost na Balkanu. On i posebni izaslanik SAD-a Richard C. Holbrooke nisu poznati po svojoj dalekovidnoj politci. Oni su Kosovo skinuli s dnevnoga reda na Daytonskoj mirovnoj konferenciji 1995.. Oni sada čine istu pogrešku mičući s dnevnog reda kosovsku neovisnost. Kasni se deset godina da bi se kosovskim Albancima moglo ponuditi malo autonomije unutar Jugoslavije. Čak i umjerene odbija pomisao da ostanu u državi kojom upravlja predsjednik Slobodan Milošević. Njegova je vlada anektirala i okupirala Kosovo 1989., istjerala Albance iz škola, odstranila ih iz sudova, otpustila s njihovih radnih mjesta, spalila njihove kuće i ubijala ih. Ako se ne shvati ta izmijenjena politička stvarnost i ako se kosovska neovisnot diplomatski ne podupre, Sjedinjene Države će se morati nositi s oštrijim traženjem prava kad Kosovska oslobodilačka vojska dovoljno vojno ojača i politički neprijateljskija.(...) Nacrt mirovnog prijedloga kojega je u siječnju iznijela državna uprava vraća se na ideju snažne središnje vlade na Kosovu, svodeći albansku 'autonomiju' na mjesnu kontrolu nad pitanjima kao što su briga za djecu i zdravstvena zaštita. Ona dopušta Miloševiću, osim toga, da nastavi upravljati kosovkom obranom, vanjskom i monetarnom politikom. Kao što je jedan kritičar kazao za jedan raniji nacrt, ovaj posljednji prijedlog 'omogućava Miloševiću da Albancima baci kost, i stavlja ih pod pritisak da ga prihvate'. Ipak, unatoč tomu što ne nudi ni neovisnost ni stvarnu autonomiju, nacrt će vjerojatno biti temelj za izravne srpsko-albanske pregovore koje Zapad pokušava pokrenuti prijetnjom vojnom silom. Mirovni plan i Clintonova strategija koja ide u korist Miloševića nije rješenje kosovskog problema, već njegovo opasno odgađanje. Premisa koja se nalazi u pozadini odbijanja državne uprave da Kosovu odobri neovisnost pogrešna je. Holbrooke, Clintonov najutjecajniji savjetnik na Balkanu, i dalje ustraje na tome da je Milošević ključ rješenja. Često se susrećući s Miloševićem, Holbrooke mu daje legitimnost i važnost koje inače ne bi imao. Miloševiću se može nanijeti fatalan politički udarac ako ga se učini čovjekom koji je izgubio Kosovo, nametanjem rješenja u fazama koje bi išlo od autonomije do neovisnoti. Ta promjena taktike mogla bi spriječiti godine balkanskog razaranja koje će on, kao i Albanci, uzrokovati. Clinton i Holbrooke ne vide da se Milošević ne može umiriti. Rat je Miloševićeva dugoročna strategija za ostajanje na vlasti. Rat na dužnosti održava nepopularnog Predsjednika tako što mu dopušta da zadovoljava svoju političku bazu, dok Srbima odvraća pozornost od njihova uništenog gospodarstva. Veran Matić, direktor beogradskog nezavisnog radija B-92, vjeruje da će nakon rata na Kosovu Milošević izvesti sličan sukob u Crnoj Gori. Clintonova kratkovidna politika nije uobličena samo krivom procjenom Miloševića i Albanaca, već i Holbrookeovim iskustvom diplomata u Vijetnamu. U jugozapadnoj Aziji Holbrooke je naučio sklapati pogodbe s malim prljavim diktatorima. Međutim, čini se da očito nije naučio da se takva 'realpolitika' često vraća kao bumerang. Njegovo uvjerenje da će davanje neovisnosti Kosovu navesti Albance u drugim balkanskim državama da je isto tako zatraže, odražava 'teoriju domina', popularnu među zagovornicima SAD-vijetnamske politike u šezdesetim godinama. Janusz Bugajski iz Centra za strateške i međunarodne studije ne predviđa padanje domina. On vjeruje da bi pravedni sporazum smanjio bijes Albanaca u drugim balkanskim zemljama. Regionalni sporazum, tvrdi on, pomogao bi osiguravanju stabilnosti tako što bi se susjednim zemljama davali financijski poticaji da se prema Albancima pošteno odnose, kao jednakim njihovim vlastitim državljanima. Taj bi pristup deaktivirao albanski radikalizam i traženje velike Albanije u mnogim zemljama. U Makedoniji, retorika albanskih čelnika se uglavnom ne odnosi na pridruživanje matičnoj zemlji, već na ukidanje diskriminacije pri zapošljavanju, pokretanje albanskih jezičnih škola i razmjerni izborni sustav. U jugoslavenskoj republici Crnoj Gori, Albanci mogu biti zadovoljni s vladom koja je protiv Miloševića kao i oni. U Albaniji bi određeno ograničenja glede ujedinjavanja s Kosovom, uz preuzimanje obveze Zapada da dade gospodarsku pomoć svim balkanskim državama, mogla imati stabilizirajući učinak. Što se tiče Bosne, moglo bi se spriječiti odcjepljivanje srpske republike slanjem Miloševića na Sud za ratne zločine, kao što to traži rezolucija američkog Senata i kongresa. Holbrooke, kada je u svibnju bio upitan što se može učiniti u pogledu Kosova, odgovorio je: 'Nemam ideje'. On i Clinton su potrošili devet mjesci dokazujući to. Na žalost ljudi bi radi toga mogli patiti desetljećima", piše Marlene Nadle.