IT LA STAMPA 25.I.-SLOBO PROBLEM BALKANA

ITALIJA LA STAMPA 25. I. 1999. Srbija, nema sporazuma bez demokracije "'Demokracija na Balkanu' naslov je članka u listu Unita, od ove subote, podtajnika ministarstva vanjskih poslova Umberta Ranierija. To je važan članak, jer, čini mi se, prvi put neki predstavnik vlade izravno postavlja pitanje temeljnog problema bivše Jugoslavije i njezine beskonačne krize. Odnosno, problem 'demokratizacije Srbije', bez čega nije ostvarivo 'uravnoteženo rješenje' drame na Kosovu i 'međuetnički suživot na usijanim prostorima balkanskog juga'. Ranieri se vratio s obilaska prištinskog područja, a umjereni kosovarski čelnik Ibrahim Rugova mu je postavio ovo pitanje: 'Ne bi li postojala opasnost da demokracija bude tek prazna riječ unutar Srbije ukliještene u škripcu autoritarnog režima?'. To je pitanje, napominje Ranieri, 'koje zahtijeva odgovor'. Odgovor je da 'pregovore o Kosovu treba popratiti pritiskom koji bi mogao potaknuti demokratizaciju u Srbiji', davanjem 'novog poticaja demokratskim snagama oporbe koja se tegobno pojavljuje'. Što, dakle, treba učiniti? Prisiliti Beograd na suradnju s Haaškim sudom kako bi se rasvijetlio pokolj u Račku, prisiliti ga da bez daljnjih teškoća dopusti misiju OESS-a i da povuče svoje postrojbe u granice predviđene listopadskim sporazumom. Što znači lišiti 'nekažnjivosti represivnu vlast Beograda': lišiti ga nekažnjivosti diplomatskim, i, ako je neizbježno, vojnim sredstvima.(...) Kazano bez diplomatske opreznosti ljudi iz vlade, to znači postaviti si 'problem Milošević'. Postaviti ga novim riječima. Do sada su, u stvari, srpskog čelnika smatrali teškim i svadljivim sugovornikom, no neophodnim za 'stabilnost'. Sada se uviđa da je on sam, njegov sustav vlasti, taj koji stabilnost čini nemogućom. Započeli su Amerikanci, razmišljanjem paralelnim s onim koje ih je navelo da Sadama počnu smatrati pravim iračkim 'problemom'. Sada. kaže Ranieri, 'Europa ne smije pustiti da samo Sjedinjene Države postavljaju to pitanje' ('demokracija na Balkanu'). Treba kazati da Miloševićeva situacija nije toliko jaka koliko se može činiti na prvi pogled. Već su potezi koje je nedavno napravio u srpskoj unutarnjoj politici znak nesigurnosti i slabosti. Potom treba podsjetiti da je, u biti, izgubio sve ratove koje je izravno, ili posredno, pokrenuo, svodeći Jugoslaviju na srpsko-crnogorsku mini-federaciju, koja se baš slama zbog otpora Crne Gore. Treba dodati izrazito velike poteškoće u gospodarstvu, nedostatak volje za odlazak u vojsku mladih Srba (koju, osim objektivne vatrene moći, nadoknađuje samo vjernost i sudioništvo zapovjedništava i posebnih postrojba). U tom kontekstu Kosovo je Miloševiću posljednja bitka, ona odlučujuća. No, koliko on čvrsto stoji iza toga? Često se kaže da se Srbi, iz povijesnih i psiholoških razloga, nikako ne mogu odreći Kosova, no Milošević zna i koliko stoji, u svakom pogledu, čuvati puni nadzor nad regijom gdje je Srba 200.000 naspram 1.800.000 Albanaca. Moguća snaga i potpora mogu se lako pretvoriti u svoju suprotnost. Dužnost je Europljana, mnogo više nego Amerikanaca, da odigraju prave karte, misleći ne na nestabilne privremene rezultate, već na pravi mir na Balkanu", piše Aldo Rizzo.