US WASHINGTON POST 4. II. KOSOVO

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 4. II. 1999. Odredište - Kosovo "U SAD-u, sva je politika lokalna, kao što je to pokojni Tip O' Neil jednom bio kazao - i kao što će to Slobodan Milošević tek otkriti. Prošle godine Clintonova vlada nije htjela čak ni razmišljati o slanju američkih postrojba na Kosovo u okviru mirovnog plana za tu srbijansku pokrajinu. Važniji su bili Monica Lewinsky, impeachment i izbori. (...) Sada je, pak, Clintonova vlada dobila izbore(...). Republikanci se povlače, popularnost im pada, a Clintonova, začudo, ide u suprotnom smjeru. Obrazovani ljudi, političari pa čak i filozofi u čudu češu glave, no posljedice za kosovski plan su jasne: Jenkiji stižu. Ako sve bude išlo kako se planiralo, američki će se vojnici, čiji broj tek treba odrediti, pridružiti britanskim, francuskim i još nekih zemalja NATO-a u cilju primjene mirovnog plana za Kosovo. I Rusi će poslati svoje postrojbe, iako je njihov pristup krizi potpuno različit od onoga koji je uvriježen na Zapadu. Krivnju ne pripisuju Miloševiću - iako, kako je to premijer Jevgenij Primakov vješto ublažio, srbijanski silnik 'katkad pretjeruje s reakcijama'. Oni krive Kosovare. Primakov nešto ima na umu. Primirje je prekinula Oslobodilačka vojske Kosova. Ona je hladno slijedila strategiju strijeljanja srbijanskih policajaca, navodeći Miloševića da odgovori kako to on običava - povremenim masakrom. Upravo se ovo prošloga mjeseca dogodilo u selu Račak gdje je hladnokrvno ubijeno 45 albanskih civila.(...) Jasno je da bi, da ih se ostavi da rade po svome, Oslobodilačka vojska Kosova i Srbi predvođeni Miloševićem nastavili rat, povisujući uloge s dolaskom proljeća. Kosovo je, na posljetku, 90 posto albansko, a ono što većina ljudi koji ondje žive želi jest najmanje autonomija, no konačni je cilj neovisnost. Istodobno, radi se o pokrajini koja je za Srbe od goleme povijesne važnosti. No - ako mi je dopušteno sasvim malo pretjerati- Kosovo je od goleme povijesne važnosti i za Zapad i, naročito, NATO. Ako se rat ondje nastavi i Kosovo na kraju bude nasilno odijeljeno od Srbije, tada će veliki dio Balkana jednostavno izmaknuti kontroli. Makedonski Albanci bi mogli poželjeti isto, a dođe li do toga, nema pomoći. Balkan će postati, hm, balkaniziran. Neće se dogoditi svjetski rat, kao 1914., no Europa će biti svjedokom ljudskog očaja golemih razmjera - da ne spominjemo problem izbjeglica koji bi vlade različitih država mogao natjerati na luđačke poteze u nastojanju samoočuvanja. Za SAD je užasna činjenica da iza klišeja o tome kako je zadnja supersila zapravo leži realnost: u Europi se malo što događa bez američkoga vodstva. To je nažalost točno za Balkan i, jednostavno rečeno, rezultiralo je smrtima na tisuće ljudi, a očajem njih mnogo više. SAD nije krivac, naravno, no predugo nije poduzimao ništa, sve dok Richard Holbrooke nije dokazao da može. Pošteđeni su mnogi životi. Sada, još jednom, može učiniti nešto kako bi spriječio ubijanja. Američke postrojbe su ključne za zaustavljanje rata na Kosovu. Naravno, postoje opasnosti. Amerika je imala nevjerojatnu sreću - postrojbe u Bosni i Makedoniji, a nijedna žrtva. Kosovo je kaos, čak i po balkanskim mjerilima. Albansko čelništvo je podijeljeno; Milošević je oslabljen, dakle i predvidljiviji, dakle i opasniji. Malo po malo, SAD se sve više i više upleću u balkansku krizu. To je činjenica. U Kongresu i među onima koji se bave vanjskom politikom ima onih koji sliježu ramenima i pitaju se: Uplećemo li se previše? Koja je strategija izlaska iz toga? Sve su to dobra pitanja. No, što je bila strategija izlaska u Koreji, gdje su se američke postrojbe zadržale gotovo pola stoljeća nakon potpisivanja primirja u Panmunjomu? Jednostavno. Strategija jest otići onda kada to prilike dopuste. U međuvremenu, u Južnoj smo Koreji uspjeli održati demokraciju koja funkcionira i nevjerojatno dobro - iako u oporavku - gospodarstvo. Bila je to, kao što bi kazala Martha Stewart, dobra stvar. Isto bi tako bila i za Kosovo. Uz najmanji broj postrojba, SAD bi mogao učiniti najveću količinu dobrih stvari. Zašto intervenirati na Kosovu? Postoje dva odgovora. Zato što možemo. Zato što moramo", piše Richard Cohen.