ES 12. I.EL PAIS - KOMENTAR O SAD

ŠPANJOLSKA EL PAIS 12. I. 1999. Amerikanci "Teško je to kad tako važna država kao što je SAD stalno bude na tapeti, u svim vijestima, zbog spolnih mušica svoga predsjednika (što je samo po sebi tema unutarnje politike) i ratničkih mušica u obliku redovitoga gnjavljenja iračkoga stanovništva, bilo bombardiranjima ili embargom, a sve je to zajedno jedno prilično osobeno provođenje vanjske politike. Osobito ako uzmemo u obzir, u naše, filmsko doba (i ostavimo po strani nemoral koji podrazumijeva činjenica da većina svijeta zadovoljno sjeda pred televizor i na CNN-u gleda kako na Bagdad padaju rakete)da je većina gledatelja uvjerena da su oba aspekta, sadašnje suđenje Clintonu i njegove ratničke mušice, previše povezana. Pa što Amerikanci misle o svemu tome? Znamo da se većina njih ne slaže s Kongresom zbog pretjeranog republikanskog korištenja 'slučaja Lewinsky'. A što se tiče Iraka, čini se da većina njih podupire Clintona, iako ne više tako očito kao što je to bilo u početku. A to nije čudno, ako imamo u vidu činjenicu da protestantski moral određuje američku vanjsku politiku. Podupiranje rata jednako je etično kao i protivljenje ratu. Seymour Martin Lipset tvrdi da, kad je riječ o podupiranju rata i pozivanju ljudi da ubijaju druge ljude te umiru za domovinu, Amerikancima mora biti jasno da je njihova uloga u ratu na strani Boga i protiv Sotone. Na strani morala protiv zla. SAD u rat ide kako bi se borio protiv zla, a ne zato da obrani svoje materijalne interese. Čudna tu podudarnost postoji s islamskim naukom o postanku svijeta koji je najprije propovijedao Homeini, a kasnije ga je prihvatio i Sadam Husein, a Satan je u tom slučaju upravo SAD. Jasno je da svi pokušavaju demonizirati neprijatelja, ali poslije Sadamovih strateških pogrješaka (napad na Kuvajt) i barbarstva u posljednjih nekoliko godina, lako je sada Bijeloj kući širiti taj stereotip. No, ipak se čini da vatrena želja Clintonove uprave da se pretvori u svjetskog policajca, s očitim preziranjem Ujedinjenih naroda, neće dobiti potporu američke javnosti. Dva ispitivanja javnog mišljenja, obavljena prošle godine, donose vrlo znakovite podatke. S jedne strane, vidi se da postoji velika razlika između javnosti općenito i dužnosnika koji vode vanjsku politiku. Na primjer, građani su skloniji suradnji Washingtona s UN-om i ostalim državama nego samostalnom djelovanju SAD-a kao svjetskog žandara, a to je u jasnoj suprotnosti sa stajalištem mnogih političara i onih koji usmjeruju javno mišljenje. U jednoj od tih anketa, samo 27 posto upitanih političara i vodećih ljudi želi da SAD vlada svijetom zajedno s ostalim silama, za razliku od 50 posto anketiranih građana. U drugoj anketi pokazalo se da 74 posto upitanih želi da 'SAD dijeli vlast s drugim državama' na međunarodnoj razini. Rezultati druge ankete pokazuju da 'su Amerikanci manje motivirani apstraktnim konceptima kao što su 'državni interesi' i žele da se posveti više pozornosti globalnim, socijalnim i humanitarnim problemima'. Ništa se bolje ne bi moglo dogoditi velikoj američkoj naciji od mogućnosti da se ta kretanja učvrste i da američki vođe budu osjetljiviji na te promjene. A nije to lako, ako uzmemo u obzir da mnogi američki građani, zadojeni puritanskom etikom i pretjeranim moralnim autoritetima, vjeruju da je njihova država savršeni vrh civilizacije i da im je sam Bog povjerio zadatak vladanja ostatkom svijeta. Upravo to je ono što senatora Jessea Helmsa, kojega mnogi Amerikanci smatraju ekstremistom, tjera na izjave poput 'naši saveznici ne znaju za moralne kriterije'. Previše Amerikanaca vjeruje da je njihova država 'prijeko potrebna'. Hoće li oni shvatiti da to ostale pretvara u nevažne? Ako to njima dođe do svijesti, i ako se vrate razumu, s radošću ću zapjevati s g. Marshallom onu nezaboravnu pjesmu Lolite Seville 'Americanos, Americanos, viva el tronio de este gran pueblo con poderio!' (Amerikanci, Amerikanci, živjela oholost toga velikog i moćnog naroda!)", piše Emilio Menendez del Valle.