US IHT 12. I. HIATT O IRAKU

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 12. I. 1999. Sjedinjene Države imaju više političkih smjerova u odnosu s Irakom, ali nijedan ne donosi rezultate "Neki Clintonovu vladu optužuju za nedostatak politike prema Iraku. To nije pošteno. Ona ih ima mnogo", piše Fred Hiatt. "Postoji politika rušenja Sadama Huseina, utjelovljena u Iračkom zakonu o oslobođenju koji određuje 97 milijuna dolara za opremu i uvježbavanje iračkih oporbenih skupina. Predsjednik Bill Clinton potpisao je to u listopadu, a u studenome obećao je 'pojačati' američku suradnju s organizacijama koje se bore protiv Sadama. Postoji politika koju tumači Clintonov glavni zapovjednik zaljevskih snaga general Anthony Zinni, koji je prošlog tjedna izjavio da je njegova glavna misija omogućiti stabilnost. 'Ne bih se zalagao ni za što što bi destabiliziralo stanje u području', izjavio je on. Kako se to slaže s podbadanjem puča, nije jasno. Postoji politika razoružavanja Iraka. Zbog toga što je Sadam izbacio UN-ove inspektore za oružje, g. Clinton je prošlog mjeseca odobrio trodnevnu bombašku kampanju. Inspektorima još nije omogućen pristup. Bombardiranje je oštetilo iračke rakete, ali vjerojatno ne i biološka oružja koja bi one nosile. Upućeni stručnjaci kažu da Iraku treba samo šest mjeseci bez promatranja da obnovi takva oružja. Prošlo je pet otkad su UN- ovi inspektori dobili nogu. Održavanje međunarodnog konsenzusa o Iraku bila je politika u koju je američka vlada uložila mnogo. Od studenog 1997., ona je taj cilj navodila svaki put kad se povlačila pred sukobom sa Sadamom. Kad su američki zrakoplovi na posljetku otišli u akciju, samo su Britanci letjeli s njima. Rusija i Kina izvukle su se već mnogo prije. Francuski premijer Lionel Jospin prošloga je tjedna kritizirao 'unilateralno' ponašanje Amerike - iako, kao što je istakla ministrica Albright, nijedna od tih kritika nije pružila bolju alternativu za razoružanje Sadama. Daleko od predvođenja konsenzusa, Sjedinjene će Države možda sad trebati staviti veto na izgradnju konsenzusa s druge strane. A zatim je tu 'obuzdavanje'. Prema toj politici, Sjedinjene Države nameću svoje zone zabrane letova, održavaju gospodarske sankcije te su spremne na bombardiranje svaki put kad Sadam pokuša ponovno izgraditi svoje biološko, kemijsko ili nuklearno oružje. Vlada vjeruje da je ta politika djelotvorna. (...) Sadam je 'sve očajniji', rekao je glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova James Foley. (...) Znakovi tog očaja, prema američkim dužnosnicima, jesu irački pokušaji rušenja američkih mlažnjaka u zoni zabrane leta, Sadamovo bockanje drugih arapskih vođa, smjene u njegovu zapovjedništvu i izvješća da je nedavno posmicao mnoge svoje unutrašnje neprijatelje. Američki dužnosnici možda znaju više i možda čine više nego što smiju reći. No ako se Sadam ne njiše, ako vladine analize sadrže određeni element gradnje kula u zraku, postaje pitanje kako se dugo može održavati strategija 'obuzdavanja'. Istina je da Sjedinjene Države mogu beskrajno stavljati veto na svaki pokušaj UN-ova Vijeća sigurnosti da ukine gospodarske sankcije. No one ne mogu ostatak svijeta prisiliti da ostane pri sankcijama, počne li ih većina zemalja smatrati zastarjelima i nepoštenima. Slično tomu, američki obavještajci mogu motriti opći razvoj Sadamova programa oružja - ponovnu izgradnju pogona za popravak raketa, recimo. Oni bi uz malo sreće mogli ući u trag uvozu sumnjivih materija. No UN-ovi inspektori u Iraku nisu mogli naći sve Sadamovo otrovno oružje; s udaljenosti, neće to moći ni američka obavještajna sužba. Taj nestabilan status quo u korijenu je nastavljenog sukoba između vlade i UN-ova glavnog tajnika Kofija Annana ili barem nekih od njegovih savjetnika. Pokušaji nekih u njegovom okružju da uništi UN-ov inspektorat zlonamjernim odavanjem tajne sramotni su. No razumljivi su pokušaji g. Annana da smisli novi politički okvir - 'Unscom - 2'. To nije 'blaži Unscom', tvrde njegovi zagovornici, već neka vrst velike pogodbe koja bi Iraku obećala stvarnu prigodu za gospodarski oporavak u zamjenu za stvarno motrenje oružja. Na nesreću, to prilično nalikuje velikoj pogodbi koju je predviđao Unscom - 1; Sadam je lako mogao utjecati na ukinuće sankcija da je surađivao s UN-ovim inspektorima. On je umjesto toga pokazao da će zadržati svoja oružja masovnog uništenja pod svaku cijenu. Tako je teško zamisliti da Unscom - 2 neće završiti kao pretvaranje - spremnost da se pristane na nedovršeno razoružanje. Istina je da o pitanju Iraka nema dobrih mogućnosti. Tako dugo dok Sadam vlada, neće doći do potpunog razoružanja. Jedan je odgovor pokazati određeni smisao za 'realnost' - pustiti ga da zadrži neka oružja i krenuti dalje. Drugi je udesiti njegovo zbacivanje, no tek nekolicina kongresnih sokolova koji retorički zagovaraju to rješenje također podupire i uporabu sile koju bi to najvjerojatnije zahtijevalo. To vladu ostavlja negdje između, da i dalje iskušava niz katkad proturječnih političkih smjerova, prisvaja više uspjeha nego što je opravdano te se zasad drži obuzdavanja koje bi moglo, no ne mora potrajati."