US WASH. TIMES 6. I. BERING O EURU

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINTON TIMES 6. I. 1999. Rat, mir i euro "Slušajući retoriku koja okružuje pokretanje nove zajedničke europske valute - eura - čovjeku se može oprostiti što misli da je treći svjetski rat možda iza ugla. Zanimljivo, te čudno prenapuhane vizije dolaze jednako od zagovornika eura kao i od njihovih kritičara", piše Helle Bering. "Samo slušajte sir Leona Brittana, povjerenika Europske unije za trgovinu: 'Svrha Unije jest povezati narode Europe na način koji bi rat učinio nezamislivim i nemogućim. To je u prvom redu politička uloga, čak i kad su oruđa kojima se Unija služi posve ekonomska.' Njegova izjava odjek je stajališta bivšega njemačkog kancelara Helmuta Kohla izraženog u govoru na Sveučilištu Louvain u veljači 1992., nešto prije potpisivanja Maastrichta, dokumenta koji je postavio temelje europske integracije. 'Politika europske integracije zapravo je pitanje rata ili mira u 21. stoljeću', ustvrdio je g. Kohl. Riječi g. Kohla, kao čelnika svježe ujedinjene Njemačke, imale su utjecaj. Na suprotnoj strani doziva se i sablast rata u Europi. Britanski konzervativci i američki ekonomisti, poput Martina Feldsteina, predviđaju da će stvaranje eura i Europske središnje banke voditi visokoj inflaciji, rastu nezaposlenosti te, napokon, čak izbijanju oružane borbe, jer odustajanje od nacionalnog suvereniteta pojedinačnim vladama onemogućuje rješavanje njihovih problema. Kao što je bivši britanski ministar obrane Michael Portillo mračno upozorio u New York Timesu: 'Amerikanci bi se trebali brinuti, jer bi mogla nastati Europa koja je i manje demokratska i više antiamerička'. Neki čak predviđaju strašan spektaktl uspona novog europskog Fuehrera iz jedne od suludih stranaka ekstremne desnice. Sa svim dužnim poštovanjem za govornike, promatranje polja prosperitetnih, dobro uhranjenih, starih zapadnoeuropskih socijalnih država čini zamisao o Europljanima koji marširaju u bitku prilično zabavnom, no ne i previše stvarnom. Kao što su Talijani voljeli reći, obrazlažući činjenicu da nikad nisu imali komunističku revoluciju, jednostavno nema dovoljno vremena između obroka. Zasigurno, europska povijest u dvadesetom stoljeću krvava je izvan granica razuma, no Europa 1999. jednostavno nije Europa 1914. ili Europa 1939. Opravdavanju uvođenja zajedničke valute, koja će biti sredstvo plaćanja u 11 zemalja, kao jedinog načina sprječavanja da se Europljani ne rastrgaju na komadiće, nedostaje vjerodostojnosti. Time ne želim reći da dolazak eura nije velika stvar, već samo da bi svima koristilo stišavanje retorike i okretanje stvarnosti. Posebno pažljivi moraju biti Amerikanci, koji su skloni ili odbaciti euro kao projekt gradnje kula u zraku ili ga gorljivo osuđivati. Euro je gospodarska stvarnost s dalekosežnim političkim posljedicama. I vjerojatno će imati velike implikacije na američko-europske odnose, sviđalo vam se to ili ne. Iako je prvih nekoliko dana trgovanja eurom ostavilo europske burze u dobrom raspoloženju, mnoga su pitanja ostala bez odgovora. Prvo je potaknuto činjenicom da je Europska unija, koja je izgrađena pod nizom konzervativnih europskih vlada, sad ispunjena socijalistima i socijalnim demokratima. Je li dogovor iz Maastrichta svezao ruke političara do točke gdje političke orijentacije postaju manje važne? Prvi potezi nove njemačke vlade pod kancelarom Gerhardom Schroederom nisu slutili na dobro. Schroederov ministar financija Oscar Lafontaine predložio je vezivanje američkog dolara u zoni deviznog tečaja s eurom, navodno da se izbjegne 'nepoštena' konkurencija; zatim je sugerirao da je ograničenje proračunskih manjkova (koji ne smiju prijeći 3% bruto nacionalnog proizvoda) možda prestrogo; zatražio je usklađivanje porezne politike duž Unije. Posljednje je izazvalo posebno zaprepaštenje u Britaniji, čije Thatchericom nadahnuto, niskoporezno gospodarstvo visokog rasta više sliči američkom nego onom kontinentalne Europe. To je razljutilo Britance, koji se naježe na pokušaj Europske unije da se miješa u nacionalno bogatstvo. Euro će također vjerojatno promijeniti jednadžbu za zemlje srednje i istočne Europe. Prošlog je proljeća potvrđen ulazak njih šest, da bi nadnevak ulaska bio pomaknut na godinu 2005., ugrabljen poput okrutne šale. S obzirom na uvijanja koja su zapadni Europljani izvodili da ispune kriterije Maastrichta, te se zemlje (Poljska, Mađarska, Slovenija, Republika Češka, Estonija i Cipar) zasigurno suočavaju s veoma dugom i tegobnom bitkom. Viši član mađarske vlade nedavno mi je rekao da su Mađari sve više razočarani te da zamisli poput trgovinske zone sa Sjedinjenim Državama umjesto s Europskom unijom počinju ključati pod površinom. Europsko-američki odnosi također će biti pogođeni. Sve veća gospodarska samouvjerenost Europe već je godinama čimbenik, dok izbijaju bitke oko američke politike prema Kubi, dvostrukog obuzdavanja Irana i Iraka i još koječega. Sada se čini da idemo prema trgovinskom ratu zbog, između svih stvari, banana. S potrošačkim tržištem jednakim američkom u gospodarskom ukupnom proizvodu i s većim brojem stanovnika (370 milijuna Europljana naspram 250 milijuna Amerikanaca) te snažnom zajedničkom valutom, može se računati da će Europa pokazivati svoj gospodarski utjecaj. Na vojnoj bojišnici, sve je manje vjerojatno da će Europljani željeti slijediti Amerikance - sasvim sigurno je tako što se tiče Iraka. A Amerikanci sa svoje strane pitaju je li u našem interesu da europske vojne ustanove poput Zapadne europske unije preuzimlju veće dužnosti. Zasad, euro je opet stavio Europu na prve stranice američkih novina. U najmanju ruku, bilo bi korisno kad bi to potaklo trijezno i veoma potrebno razmišljanje o budućnosti atlantskog partnerstva."