- US- FOREIGN AFFAIRS STUDENI/PROSINAC 1998. ALBRIGHT

SJEDINJENE DRŽAVE FOREIGN AFFAIRS X./XI. 1998. Ispitivanje američke vanjske politike Američka državna tajnica Madeleine Albright izlaže glavne smjernice američke vanjske politike. "Među mnogim posebno važnim odlomcima u mojem primjerku nove biografije Deana Achesona, koju je napisao James Chace, nalaze se sljedeći: Problemi koji su opsjedali američku vanjsku politiku nisu bili poput glavobolja, pisao je (Acheson) - 'uzmete prašak i nestanu.' Umjesto toga, oni 'ostaju s nama do smrti. Moramo shvatiti da će čitavog našeg života nad nama vrebati opasnost, nesigurnost, potreba za oprezom, za naporom, za disciplinom. To je za nas novo. To će nam biti teško. No, mi nemamo drugog izlaza i jedino stvarno pitanje jest hoćemo li to saznati dovoljno brzo.' Achesonov naraštaj preživio je rat i holokaust, da bi zatim, sa svitanjem nuklearnog razdoblja, bio suočen s usponom nove i zlokobne totalitarne prijetnje. Za tadašnje vođe, olakšanje pobjede ubrzo je zamijenio teret novih dužnosti, od obuzdavanja Sovjetskog Saveza do njegovanja mladih međunarodnih financijskih ustanova. Trebali bismo zauvijek biti zahvalni zbog toga što su te dužnosti bile tako slavno ispunjene. Danas je drukčije. Osim šest tjedana Zaljevskog rata, Amerikanci poznaju mir duže od vremenskog razmaka između Versaillesa i Pearl Harbora. Prvi put od početka tridesetih, ne suočavamo se ni s jednim jedinim moćnim neprijateljem. Za većinu Amerikanaca, uspjeh ili neuspjeh američke vanjske politike više se ne čini pitanjem života ili smrti. Ulažemo manje sredstava u obranu, diplomaciju i razvoj. Budući da zemlje više ne trebaju našu zaštitu od Sovjetskog Saveza, naš međunarodni utjecaj, usprkos našoj snazi, nije ono što je bio u doba Achesona. Nažalost, zahtjevi koji su pred nama nisu se smanjili. Poput kaleidoskopa, obrasci svjetskih poslova pomiču se sa svakim okretom zemljine kugle. Opasnosti koje iščezavaju zamjenjuju one koje rastu, a stari se problemi ponovno javljaju. Kao što je Acheson upozorio, bez obzira na lijek, glavobolje ne nestaju. Ispit našega vodstva, iako mnogo različitiji u pojedinostima, u osnovi je isti kao i onaj s kojim se suočio Achesonov poslijeratni naraštaj. Na ovaj ili onaj način, mi nemamo drugog izlaza, i jedino je stvarno pitanje hoćemo li to na vrijeme shvatiti. ORGANIZIRANJE MIRA Predsjednik Clinton i ja, kao i drugi članovi našeg tima, često smo govorili o ciljevima američke vanjske politike. U osnovi, oni se nisu promijenili u više od 200 godina. Oni teže stvaranju sigurnosti, prosperiteta i slobode našega naroda. Umjesto da ovdje razrađujem te ciljeve, razmotrit ću sredstva koja sad rabimo kako bismo ih postigli, korak po korak, dan po dan. U vanjskoj politici, za razliku od baseballa, nema svjetskog prvenstva, nema trajnih pobjeda. U našem razdoblju, nadalje, ni protivnici, ni pravila, pa čak ni lokacije igrališta nisu sasvim utvrđeni. Ipak, kad bi se naš dinamični svijet danas zaustavio radi brze snimke, bilo bi moguće, veoma općenito i nesavršeno, razabrati četiri temeljne kategorije zemalja: pune članice međunarodnog sustava, zemlje u prijelazu koje žele više sudjelovati, one preslabe, presiromašne ili previše zaglibile u sukob da bi sudjelovale na neki smislen način i one koje odbijaju pravila na kojima se sustav temelji. Ta podjela sa sobom nosi pripadajući izazov, sastavljen od četiri dijela. Prvo i glavno, moramo ojačati veze između vodećih zemalja i spriječiti raskole među njima. Danas su te zemlje u miru i sve više imaju zajedničke interese. To služi Americi, jer pridonosi stabilnosti, njeguje živahne gospodarske odnose i osigurava partnere u odgovaranju na regionalne i globalne probleme. To stanje stvari, međutim, nije samoodržavajuće. Rusija se bori s ozbiljnim gospodarskim i političkim izazovima. Kineski je put neizvjestan, usprkos znakovima koji ulijevaju nadu. A mi se moramo truditi da održimo produktivno partnerstvo čak i s našim najbližim prijateljima, jer nas povijest upozorava na rizik koji za savez predstavlja nestanak prijetnje koja ih je spojila. Naš prvi prioritet ostaje učvršćenje ključnih odnosa i njihovo korištenje za konstruktivne ciljeve - uključujući suradnju s Europom u jačanju NATO-a i izgradnju mira u Bosni, suradnju s Korejom, Japanom i Kinom u razgovorima koji teže postizanju trajnog mira na korejskom poluotoku te korištenje sastanka na vrhu država Amerike kako bi se stvorio konsenzus na toj polutci koji će podupirati demokraciju i vladavinu zakona. Kao drugo, moramo ojačati međunarodni sustav pomažući zemljama u procesu tranzicije da postanu puni sudionici. To je važno za održavanje zamaha nedavnih napredaka demokracije te za stvaranje novog utočišta regionalne stabilnosti i rasta. S tim ciljem, mi sukobljene strane u područjima poput Bliskog istoka i Južne Azije ohrabrujemo da mirno razriješe svoje probleme. Mi svojim prijateljima u srednjoj Europi i od nedavno neovisnim državama bivšeg Sovjetskog Saveza pomažemo u kretanju financijskim minskim poljima, odvraćanju kriminala, odbijanju komunističkih recidivista te omogućavanju ulaska njihovih društava u ključne regionalne ustanove. Širom svijeta, mi sve zemlje požurujemo da krenu prema demokraciji i poštuju globalne norme. Kao treće, moramo dati poticaj slabijim državama koje su najspremnije da si same pomognu. U ovom razdoblju, nema geografskih zapreka punom sudjelovanju u globalnom gospodarstvu ili svjetskim poslovima. No, teret dugova, siromaštva, nerazriješenih razmirica i nedjelotvornih ustanova mnoge zemlje ostavlja na rubu. U skladu s time, pokušavamo pomoći Haitiju da prevlada podjele i izgradi svoju mladu demokraciju. od Kavkaza do Konga, zajedno s regionalnim vođama i međunarodnim organizacijama, pokušavamo stati na kraj razornim sukobima. A i od Kongresa smo zatražili da donese Zakon o rastu i prilikama u Africi, koji ističe trgovinu kao dopunu pomoći, nagrađuje reforme i navješćuje prosperitetniju Afriku koja se oslanja na sebe. Na posljetku, moramo suzbiti prijetnje sustavu zakona i odnosa koji pogađaju sigurnost svih zemalja. Stvaramo sustave promatranja i inspekcija za sprječavanje širenja nuklearnog oružja i bojnih otrova a istovremeno namećemo kazne onima koji krše globalne standarde. Mi se snažno trudimo zaustaviti širenje naprednih raketnih tehnologija istodobno razvijajući svoje raketne obrambene sustave kako bismo se obranili. Na Balkanu i drugdje, podupiremo zagovornike umjerenosti i tolerancije nasuprot bezobzirnih političara koji iskorištavaju etničku mržnju. Mi tražimo, putem neumorne diplomacije i oštrih nametanja zakona, stvaranje višeslojne mreže dogovora, zakona, inspektora, policije i vojne sile da se teroristima, zločincima i agresorima uskrate oružja i prostor za djelovanje. Na službenoj razini, konci koji povezuju međunarodni sustav variraju od najjednostavnijih bilateralnih sporazuma o suradnji u provedbi zakona do najsloženijih dogovora o globalnoj trgovini. Ti su dogovori pojačani cvjetanjem neslužbenih kontakata između naroda koji se događaju na gotovo svakoj razini, pokrivajući gotovo svaku temu, gotovo svugdje. Možemo pomoći izgraditi još jači međunarodni sustav. No, naše mogućnosti, iako velike, nisu neograničene. Da se zaštitimo od prenaprezanja, moramo tražiti da drugi preuzmu svoj dio zadataka. Moramo razlikovati ono najvažnije od onoga što je samo poželjno. Moramo vješto koristiti svako raspoloživo vanjskopolitičko oruđe, od najblaže prosvjedne note do uporabe sile. Moramo vježbati strpljivost. I moramo priznati i iskoristiti veze između demokracije, stabilnosti i gospodarskog rasta. Da zaštitimo svoje interese, moramo poduzimati akcije, postizati dogovore, stvarati ustanove, i pružati primjer koji će pomoći da se svijet približi oko temeljnih načela demokracije, otvorenih tržišta, zakona i predanosti miru. Uspijemo li, američki će narod imati koristi od svjetskog gospodarstva koje je ponovno zadobilo svoje uporište i obnovilo rast. Vidjet ćemo da je sigurnije, lakše i zahvalnije trgovati, putovati, ulagati i studirati u inozemstvu. A naše će oružane snage rjeđe biti pozivane da odgovore na žurne i smrtonosne prijetnje. U takvom svijetu, više će ljudi prepoznati svoj interes u poštovanju međunarodnih pravila i navođenju drugih da se povedu za tim primjerom. Zemlje će biti sklonije suradnji u odgovaranju na nove opasnosti, sprječavanju sukoba i rješavanju globalnih problema. Bit će sve više konsenzusa o tome što je pošteno u trgovini i što je dobro, a što zlo na području ljudskih prava. Iako je najviše čemu se u naše vrijeme možemo nadati izgradnja čvrstih temelja za takav svijet, to je svejedno pretjeran zahtjev. Za njegovo ispunjavanje, i vlada i narod moraju proći neke teške ispite, i kao vlada i kao ljudi. VIZIJA Prvi je ispit ta toliko zloupotrebljavana riječ, vizija. Zasigurno proglašavanje vizije nije poseban izazov ('Vidim svijet gdje su snažni pravedni, gdje se slabima pomaže, gladne se hrani', etc.). Niti je dovoljno jednostavno ocrtati pojmovni okvir vanjske politike. Takav okvir može povezati različite političke struje u međusobno povezanim glavnim ciljevima i postaviti prioritete tako da se naš naglasak na rješavanje sigurnosnih prijetnji, izgradnju zdravog svjetskog gospodarstva i promicanje demokracije ne izgubi u izmaglici svakodnevnih događaja. Mnogo je teže provesti nego smisliti okvir vanjske politike. U godinama koje su pred nama, zasigurno ćemo doživjeti iznenadne promjene vodstva u vodećim zemljama, zapanjujuće činove nasilja, uništavajuće prirodne katastrofe, i iznenađujuće tehničke napretke. Ne možemo predvidjeti sve, ali možemo održati svoj osjećaj za ravnotežu. To zahtijeva da jednim okom pratimo obzorje a drugim sljedeći korak u pravom smjeru. U svojim poslovima s Rusijom, primjerice, to znači usredotočiti se na sigurnosne prioritete poput smanjenja naoružanja, uklanjanja plutonija iskoristivog za stvaranje bombi, i sprječavanje transfera nuklearnih i naprednih raketnih tehnologija. To također uključuje produbljivanje naše predanosti da Rusiji pomognemo dugoročno, ukoliko si ona sama bude spremna pomoći. To znači zahtijevanje da Iran poštuje međunarodna pravila o proliferaciji i teroru te istovremeno ispitivanje moguće povijesne prilike da se snize zidovi nepovjerenja koji dugo razdvajaju naše dvije zemlje. To znači odgovaranje na žurne mirovne slučajeve onako kako stižu, uz istovremeno rješavanje širih, neriješenih pitanja o najboljem ustroju međunarodnih ustanova i sigurnosnih snaga u tu svrhu. To znači gledati dalje od jeftinog plina i obilja nafte u sadašnjosti radi planiranja dugoročne energetske sigurnosti utemeljene na štednji energije, uvozu iz različitih i pouzdanih izvora i svjetskoj promidžbi tehnologija za korištenje obnovljivih energetskih izvora. To također znači težiti kratkoročnim razvojnim potrebama uz istodobno stvaranje planova za 21. stoljeće, u kojem se može očekivati da će utrka za oskudnim prirodnim bogatstvima postati još pogibeljnija: 60 posto čovječanstva živjet će u velikim gradovima (u usporedbi s 5 posto 1900.), 95 posto rasta stanovništva dogodit će se u svijetu u razvoju, a prosječni očekivani životni vijek u zemljama najteže pogođenim AIDS-om mogo bi pasti na razine koje stoljećima nisu viđene. Doslovno svaki aspekt naše vanjske politike zahtijeva od nas da djelujemo ne samo na temelju onog što znamo već i na temelju onoga što predviđamo. Da bismo uspjeli, moramo stalno mijenjati puteve i sredstva američke diplomacije. To je razlog zbog kojeg učvršćujemo i preustrojavamo svoje agencije za vanjske poslove, učimo svoje ljude uporabi novih tehnologija, potičući ih da steknu stručnost u globalnim pitanjima, i ohrabrujući ih na međusobni utjecaj sa sve važnijim nevladinim organizacijama. Nigdje vizija nije važnija nego u našem pokušaju da zajedno s drugima odgovorimo na međunarodnu financijsku krizu koja je započela u Aziji i sad hara svijetom. Predsjednik Clinton nazvao ju je najvećim izazovom međunarodnom financijskom sustavu još od obnove globalnog gospodarstva, poslije Drugogs svjetskog rata. Ta kriza ima dalekosežne društvene i političke posljedice. U nekim zemljama, četvrt stoljeća dug napredak u stvaranju srednje klase gotovo je izbrisan. Milijuni obitelji doživjeli su razbijanje svojih nada u bolju budućnost. Opasnost vreba iz raširene reakcije, prožete antiamerikanizmom, protiv slobodnih tržišta. Predsjednik je skicirao plan za obnavljanje povjerenja istodobno položivši temelje trajnom dugoročnom rastu. Vlada od Svjetske banke i MMF-a traži da pomognu nevinim ljudima koji su u tom metežu izgubili svoje poslove ili uštedu i zahtijeva od Kongresa da financira američki dio u MMF-u i multilateralnim bankama za razvoj. Na nesreću, za probleme s kojima se mnoge zemlje sada suočavaju nema ni brzih ni jednostavnih rješenja. Uspjeh u globalnom gospodarstvu zahtijeva temelje u vidu čistih i transparentnih financijskih sustava, dobrog upravljanja i vladavine zakona. Nije slučajno da zemlje koje su najmanje pogođene sadašnjom krizom sve to imaju. Zemlje s dublje ukorijenjenim problemima moraju razviti široke i odgovorne demokratske ustanove kako bi obuzdale korupciju i stvorile okoliš u koji i domaći i strani ulagači mogu imati povjerenje. U američkom je interesu pomoći zemljama spremnim da provedu te reforme. Da održimo konsenzus za otvoreno globalno gospodarstvo koje je prijeko potrebno za dugoročni rast, moramo proširiti svoj dijalog tako da uključi pun raspon onih pogođenih krizom, uključujući predstavnike vlada, poslovnog sektora, radne snage i aktivista za očuvanje okoliša. Moramo osigurati djelovanje međunarodnih financijskih ustanova kao i to da ih široki segmenti svjetskog stanovništva smatraju korisnim. Pomoću Svjetske banke i drugih mehanizama, moramo posvetiti više pažnje i resursa razvijanju snažnih mreža socijalne sigurnosti. Moramo povećati tehničku pomoć u područjima izgradnje demokracije, upravljanja financijskim sektorom, u trgovačkom zakonu. I moramo pomoći našim međunarodnim financijskim ustanovama da postanu djelotvorniji instrumenti za predviđanje, sprječavanje i minimiziranje gospodarskih kriza. PRAGMATIZAM Drugi vanjskopolitički test jest pragmatizam. Dobijamo li rezultate? Ili smo toliko zaokupljeni time kako zvučimo da zaboravljamo da svrha javne politike nije dijalog već djela? Dobar dio energije u ministarstvu vanjskih poslova troši se na ohrabrivanje inozemnih vlada da djeluju u smjeru koji mi smatramo općim dobrom. Radi se o odvraćanju regionalnih takmaca od izazivačkih poteza, promicanju gospodarske reforme, zaustavljanju destabilizirajućih transfera oružja i tehnologije, pozivima na puštanje političkih zatvorenika i zagovaranju razvoja demokratskih običaja i ustanova. Činimo to s ciljem sprječavanja sukoba, izgradnje prosperiteta, i jačanja snaga slobode. No, da bismo uspjeli, moramo uvjeriti strane vođe da je opće dobro i za njih dobro te da je naš vlastiti program otvoren. Očito, ne rabimo isti pristup kod potvrđenih modernih sila kao kod vlada čiji je autoritet slab, a ustanove klimave. Uzimamo u obzir domaće pritiske koji bi mogli utjecati na vladu, kao i sklonosti i mogućnosti njezinih vođa. A u svakom odnosu, stalno se vraćamo na svoja temeljna načela i ciljeve. Primjerice, mnogo se raspravlja o tomu utječemo li na poteze svadljivih stranih vlada više mrkvom uključenja, ili batinom sankcija. Odgovor je, naravno, da to ovisi. Ni Kina ni Burma nisu demokratske, i obje mrko gledaju na razilaženja u mišljenju. Pa ipak smo s Kinom uključeni u strateški dijalog dok protiv Burme održavamo daleko strože sankcije, uključujući zabranu ulaganja. Neki nas optužuju za dvostruke standarde. Zapravo, imamo jedan standard, utemeljen na našoj procjeni toga koji pristup ima najviše izgleda da postigne rezultate u skladu s američkim interesima i idealima. U slučaju Burme, represivni vojni poredak odbacuje opetovane pozive na razgovore s demokratskom oporbom pod vodstvom dobitnika Nobelove nagrade za mir, Aununga San Suu Kyia. Burma je pod huntom postala, s prešutnim službenim pristankom, glavni svjetski izvor heroina te, uz službeno zanemarivanje, epicentar regionalne epidemije AIDS-a. Njezini sve zdvojniji stanovnici u velikom broju bježe u susjedne zemlje. Demokrati, koji su pobijedili u posljednjim slobodnim izborima u zemlji, pozivaju na zaustavljanje stranih ulaganja i mnogih kategorija pomoći. Politička je promjena nužna da bi se Burma pretvorila u izvor stabilnosti u jugoistočnoj Aziji. Sankcije bi mogle djelovati. Nakon što je uništio gospodarstvo, njezin režim očajnički treba vanjska ulaganja, zajmove i pomoć. Uskraćivanjem tih prednosti, i ohrabrivanjem drugih da postupe jednako, mogli bismo vođe te zemlje na posljetku uvjeriti da ponovno promisle o svojim interesima. Američki interes u Kini daleko je dublji i širi nego u Burmi. Azijska sigurnost, sprječavanje naoružavanja i gospodarsko zdravlje ne mogu se postići bez kineske suradnje. Naš je zadatak ohrabriti Kinu da postane puni i konstruktivni sudionik međunarodnog sustava. Naš je pristup uključiti se u dijalog s kineskim vođama i ohrabrivati široku razmjenu informacija i zamisli između američkih i kineskih građana. Za razliku od Burme, Kina se ubrzano mijenja. Vlada je predana gospodarskoj reformi. Što se naoružavanja tiče, Kina je napredovala od zagovaranja širenja nuklearnog oružja do potpisivanja ugovora o zaustavljanju njegova širenja, ugovora o sveobuhvatnoj zabrani obavljanja nuklearnih pokusa i konvencije o kemijskom oružju te je pristala pooštriti nadzor izvoza osjetljivih materijala. U političkoj sferi, Kina stavlja nov naglasak na vladavinu zakona. Dopustila je donekle otvoreniju javnu raspravu o političkoj reformi, pustila na slobodu nekoliko istaknutih odmetnika i ratificirala jednu međunarodnu konvenciju o ljudskim pravima te obećaje da će potpisati još jednu. Za razliku od Burme, mnogi kineski reformisti pozdravljaju zapadno političko i trgovinsko uključenje kao poticaj daljnjoj otvorenosti i promjeni. Nadalje, Dalaj lama je, među ostalima, pohvalio američko-kineski dijalog kao prikladan način izražavanja američke potpore očuvanju kulturne, jezične i etničke baštine Tibeta. Kritičari su u pravu kad kažu da taj napredak nije dovoljan. To je razlog zbog kojega je predsjednik Clinton dosta vremena za pekinškog sastanka na vrhu proveo radeći na teškim pitanjima: zahtijevajući od Kine veći napredak u području obustave naoružavanja i kod pitanja političkih zatočenika, tražeći otvorenija tržišta, naglašavajući da se naši odnosi ne mogu poboljšavati nauštrb Tajvana i zalažući se za demokraciju. Bilo bi drsko reći da će samo naše uključenje izazvati cvjetanje demokracije u Kini. O kineskoj će budućnosti odlučiti Kinezi. No, naše uključenje može pridonijeti stvaranju okoline u kojoj su Kinezima dostupnije informacije, u kojoj narod ima više kontakta s demokratskim svijetom, a vlade se manje opiru vanjskim utjecajima i zamislima. Prerano je donijeti konačne zaključke o uspjehu naše politike prema Kini ili Burmi. U oba slučaja, nadamo se napretku; ni u jednom ne očekujemo čuda. S tim zemljama, kao i drugima gdje se nadamo promjeni, moramo biti strpljivi i uporni. Sve to traži prilagodljivost. Dugo već postoje napetosti između izvršne grane i Kongresa oko sankcija, zabrana i drugih ograničenja vanjske politike. Radeći u obje grane, znam da je ta napetost neizbježna, a ponekad i konstruktivna. Kad se susrećem sa stranim dužnosnicima, spominjanje pritiska Kongresa može potaknuti akciju. Ono što ne pomaže jest sve veća sklonost da se čitave veze promatraju kroz prizmu jednog problema ili da se donose zakoni koji uklanjaju polugu potrebnu za djelotvorno pregovaranje. Pravi izazov diplomacije nije u ljepoti naših ciljeva. Vanjska politika je praktična, ne estetska. Ona zahtijeva uvjeravanje drugih da se slože s novom politikom i potezima. To ponekad uključuje običnu logiku, gospodarske poticaje, tehnološku pomoć, nove obveze, dijeljenje informacija, silu, sankcije, prijetnje sankcijama, ili sve kombinacije navedenog - i to može zahtijevati različitu mješavinu tih elemenata sutra, nego što je to slučaj danas. Da bi svoj posao dobro obavio, Predsjednik mora znati izabrati. Ne biste od tesara tražili da izgradi kuću samo čekićem. Od našeg glavnog izvršnog dužnosnika ne bismo trebali očekivati da izgradi uspješnu vanjsku politiku bez torbe s alatom. OKOSNICA Diplomacija zahtijeva viziju i pragmatizam. Ona također zahtijeva kičmu, koja nalaže poštivanje preuzetih obveza, podupiranje riječi djelima, snošenje osnovnih troškova i preuzimanje potrebnih rizika. Šire rečeno, ona zahtijeva da vodeće zemlje djeluju čvrsto i kooperativno kako bi odvratile prijetnje međunarodnoj sigurnosti i miru i spriječile nastajanje novih prijetnji. Bosna u prvoj polovici ovoga desetljeća predstavlja primjer toga što se događa kad se ta dužnost ne ispuni. Bosna, otkad se NATO zaista uključio u ljeto 1995., primjer je što se događa kad se ta dužnost ispuni. Početkom listopada, kad je nastao ovaj članak, pojavljuju se novi ispiti međunarodne volje i američkog vodstva. Kao prvo, zemlje se moraju ujediniti u borbi protiv terorizma. Nema prihvatljivog sredjeg puta. Danas su teroristi bogatiji, pokretljiviji, sofisticiraniji i ubojitiji nego ikad prije. Kao što odlučni Predsjednikov odgovor na bombardiranje veleposlanstava u Africi pokazuje, zemlju čiji su najbolji ljudi postavili zastavu na Iwo Jimi neće zastrašivati ubojice koje su odlučili našu zemlju učiniti svojim neprijateljem. Održavat ćemo svoju nazočnost gdje god smo potrebni ili imamo interese. Naprezat ćemo se da zaštitimo i obranimo svoje ljude. Podupirat ćemo one strance koji su mete ili žrtve. Koristit ćemo sva prikladna sudska, diplomatska, gospodarska i vojna sredstva u suprotstavljanju terorizmu. Gonit ćemo one koji napadaju naše građane. I nikad nećemo uzmicati. Kao drugo, UN-ovo Vijeće sigurnosti mora biti čvrsto prema igri prijetnji i prkosa Sadama Huseina. U odbijanju suradnje s UN-ovim inspektorima za oružje, Sadamov je cilj podijeliti Vijeće sigurnosti, izolirati Sjedinjene Države i računati da će zamor oslabiti potporu za sankcije. Zasad njegov plan izaziva suprotno. Vijeće sigurnosti jednodušno je glasovalo za obustavu ponovnog razmatranja sankcija. Bez ukidanja sankcija, Sadamov san o ponovnoj izgradnji svoje vojske i obnavljanju regionalnog utjecaja nikad neće biti ostvaren. Naša je strategija vršiti diplomatski pritisak na Bagdad kako bi on poštivao rezolucije Vijeća sigurnosti i surađivao s UN-ovim inspektorima te održavati snažnu vojnu prisutnost radi odvraćanja prijetnji regionalnoj sigurnosti ili vitalnim američkim interesima. Pokuša li Irak izići iz svoje strateške kutije, naš će odgovor biti snažan i izvjestan. Nismo izuzeli nijednu mogućnost. No, djelovat ćemo po vlastitom vremenskom rasporedu, a ne Sadamovom. Kao treće, moramo biti odlučni u odnosima sa Sjevernom Korejom. Poredak u Pyongyangu teško da ulijeva povjerenje. On je često bezobzirno zanemarivao međunarodne norme i kršio svoju riječ. Njegovi razvijeni programi za naoružavanje, samonametnuta izolacija i nedostatak transparentnosti prijete regionalnoj stabilnosti. U partnerstvu s Republikom Korejom, bliskim savjetovanjima s Japanom te suradnjom s Kinom i drugima, Sjevernu Koreju pokušavamo navesti na manje ratoboran i otvoreniji pristup svijetu. U svačijem je interesu poštivanje našeg dogovora, rješavanje briga o oružju u Sjevernoj Koreji i odgovaranje na humanitarne potrebe. Dok istražujemo taj put, nitko ne treba sumnjati u našu odlučnost u obrani svojih saveznika, vojnika i vitalnih interesa na Korejskom poluotoku. Kao četvrto, moramo i dalje snažno stajati iza provedbe Daytonskog sporazuma. U Bosni sam prošle godine, da bi upozorila one koji su još uvijek njegovali separatističke snove, izjavila da Sjedinjene Države neće poduprijeti reviziju Daytona ili podjelu Bosne. Kad sam se ovog ljeta vratila, rekla sam isto, ali zbog drukčijeg razloga. Doslovno sve vođe Bosne sad obećaju podupiranje Daytona, i svaki s kojim sam se sastala - Hrvat, Musliman i Srbin - tražio je nastavak američke predanosti tom cilju. Pozitivne promjene u Bosni odrazile su se u rujanskim izborima, najslobodnijim izborima koji su ikad održani u području. Iako je Biljana Plavšić izgubila, umjereni su pobijedili u svakom dijelu zemlje, dajući nadu da će multietničke ustanove biti djelotvornije. Naša politika ostaje ista: na bosanskom je narodu da izabere svoje vođe, a mi ćemo nastaviti pomagati samo onima koji provode Daytonski sporazum. Nepokolebljivost je potrebna i na Kosovu, gdje zajedno s drugima radimo na tri kolosijeka - diplomatskom, humanitarnom i vojnom - s ciljem dokončavanja nasilja, zaustavljanja srpske represije, zadovoljavanja potreba raseljenih osoba i ohrabrivanja političkog rješenja koje štiti prava kosovskih Albanaca. Na posljetku, međunarodna zajednica mora udvostručiti svoje napore da sprječi širenje oružja za masovno uništavanje. To zahtijeva međusobno približavanje od Washingtona do Moskve, Pariza do Pekinga, a i između tih točaka. Sprječavanje širenja naoružavanja neće se dogoditi samo od sebe. Države moraju brzo otkrivati nezakonite aktivnosti i dijeliti informacije o njima. One moraju primijeniti stvarni pritisak na zemlje koje krše standarde ili u tomu pomažu drugima. One moraju pružiti bezuvjetnu potporu međunarodnom sustavu inspekcija oružja. I ne smiju prodavati oružje i tehnologiju sumnjivim kupcima. Nijedan ugovor nije tako važan, ni profit tako velik, da bi vrijedilo ugroziti svijet. Ti izazovi ističu važnost ne samo američke, već također i zajedničke volje vodećih zemalja svijeta. U tom smislu, Amerika često služi kao katalizator i graditelj koalicija. Mi znamo dati signal trubom, znamo uokviriti pitanja, pokazati put. No, ako želimo nametanje globalnih standarda, mnoge zemlje, a ne samo Sjedinjene Države, tu igraju nezamjenjive uloge. Oni međunarodni vođe koji traže multipolarnost svijeta moraju se pobrinuti da ispune svoje dužnosti. U isto vrijeme, Sjedinjene Države ne mogu druge uvjeriti da djeluju, ako same na to nisu spremne. Djelotvorne koalicije posljedica su američkog vodstva, a ne njegova alternativa. SREDSTVA Pretpostavite da imamo viziju i tako znamo kad djelovati, pragmatizam koji nam govori kako djelovati i kralješnicu za preuzimanje teških, ali potrebnih zadataka. To još uvijek nije dovoljno. Potrebna su i sredstva - ljudi, stručnost, oprema i novac da se posao obavi. (...) No, mi smo među industrijaliziranim zemljama posljednji u doprinosima, s obzirom na veličinu svog gospodarstva. Mi smo prvi dužnik UN-a i multirateralnih banaka za razvoj. U posljednjem desetljeću, smanjujemo vanjskopolitičke položaje, zatvaramo diplomatske položaje, misije Američke agencije za međunarodni razvoj i Informativne agencije Sjedinjenih Država. Nedostaje nam fondova da omogućimo punu sigurnost našim ljudima u inozemstvu. A prema sadašnjem proračunskom dogovoru, suočavamo se s daljnjim smanjenjima u kupovnoj moći za barem 12 posto u sljedećih pet godina. Sve to nosi posljedice. To smanjuje naš utjecaj, kao snage za mir u svijetu. To nas odvlači od našeg vodstva u globalnim gospodarskim pitanjima u vrijeme kad američki djelatnici, poljoprivrednici, poslovni ljudi i ulagači imaju golem interes da se očuva zdravlje inozemnih gospodarstava. To nam otežava da utječemo na doprinose drugih. I to zahtijeva da napustimo probleme koji bi mogli biti riješeni. To nije ispit koji vlada može proći sama. Vlada, Kongres i javnost moraju se složiti da, u pokušaju oblikovanja svjetskih poslova, Amerika mora biti više od 'status quo' zemlje. Jer bez obzira na to da li izazov predstavlja izgradnja sigurnosti, ublaženje financijske krize ili sprječavanje regionalnog nasilja, Amerika ne može voditi bez sredstava, a mi ne možemo biti sigurni ako ne vodimo. NAČELO Posljednji ispit naše vanjske politike jest koliko naši potezi odgovaraju našim idealima. Amerikanci su praktični i shvaćaju da postoje granice onoga što možemo postići. Mi uglavnom nismo križari. No, ponosni smo što Amerika nije tek još jedna zemlja, i želimo da naša vanjska politika odražava naš status vodećeg prvaka slobode u svijetu. Danas, po prvi put u povijesti, izborna je demokracija prevladavajući oblik vladanja. Pa ipak su mnoge demokracije krhke, a njihovi narodi tek djelomično slobodni. Kao što naša vlastita povijest pokazuje, izgradnja demokracije nije lagana. Čak i vođe koji imaju najbolje namjere, suočavaju se sa zastrašujućim izazovima. Često su gospodarstva koja su naslijedili izopačena desetljećima centraliziranog planiranja ili korupcijom. Navike privilegiranja moraju se promijeniti. Etničke nedaće, koje su možda naraštajima tiho ključale, moraju se ohladiti. Možda ćemo se morati suočiti s ozbiljnim ekološkim i društvenim problemima, uključujući porast zločina. Sad je već dobro poznato, da demokracija zahtijeva mnogo više od izbora. Ona zahtijeva pravne strukture koje osiguravaju pravdu, političke stranke koje nude izbor, tržišta koja nagrađuju inicijativu, profesionalnu policiju i tisak koji može slobodno prosuđivati što je vijest. Druga je očita istina da demokracija mora sama naći svoje korijene. No, outsideri mogu pomoći da se ti korijeni njeguju. To je, unutar granica raspoloživih resursa, upravo ono što Sjedinjene Države čine. Od Azije do Afrike i Anda, američke agencije i nevladine organizacije školuju suce, izrađuju nacrte trgovačkih zakona, uče pravila parlamentarnog postupka, podupiru pokušaje zaštite djece i davanja veće moći ženama, njeguju razvoj neovisnih medija i na druge načine pomažu prijateljima u njegovanju slobode. Iako su pojedinosti našeg pristupa različite s obzirom na zemlju i okolnosti, temeljni je cilj isti: ohrabriti razvoj demokratskih ustanova i običaja. Neki nas nazivaju nerealnima zbog inzistiranja da se demokracija može 'uloviti' u manje razvijenim zemljama ili nas nazivaju hegemonijom jer pokušavamo promicati demokratske vrijednosti. Mi dobro shvaćamo da demokracija mora proizlaziti iz želje pojedinaca da sudjeluju u odlukama koje oblikuju svoje živote, no tu želju vidimo u svim zemljama i među svim narodima. Zasigurno ne postoji bolji način da iskažemo poštovanje za osobitost i autonomiju drugih nego da podupremo njihovo pravo da stvaraju vlastitu sudbinu i izabiru vlastite vođe. To je razlog zbog kojeg, za razliku od diktature, demokracija nikad nije nametanje. Ona je, po svom određenju, uvijek izbor. Ne bismo trebali ni popustiti kritičarima ni biti razočarani morem problema s kojima se mlade demokracije suočavaju. Na posljetku, za vrijeme hladnog rata zalagali smo se za slobodu tamo gdje se činilo da za demokraciju nema nade. Bilo bi neoprostivo kad bi američka predanost demokratskim načelima sad izblijedila jer nema protivnika da nas potakne, jer nam nedostaje strpljenja ili zato što su nas nesavršenosti demokracije navele da zaboravimo kako su mane drugih oblika vladanja daleko veće. Sloboda je američki cilj. Poput drugih dubokih ljudskih težnji, ona se nikad ne može u potpunosti postići. Sloboda nije stvar koja se posjeduje, ona je potraga. Ona je zvijezda prema kojoj američka vanjska politika mora nastaviti ploviti preostalih godina ovog stoljeća, i u sljedećemu. U više od šest desetljeća koliko sam živa, svijet se okretao Americi za vodstvo u suprotstavljanju agresiji, promicanju prosperiteta i suprotstavljanju nepravdi u svim njezinim oblicima. Za to vrijeme, američki narod nije reagirao u skladu s nekakvom pojedinačnom vanjskopolitičkom teorijom već prije na način koji odražava trajne kvalitete hrabrosti i ponosa, pragmatizma i načela koji čine američki karakter. Dok razmišljamo o budućim neizvjesnostima i liječimo sadašnje glavobolje, znamo da će se te kvalitete iznova i iznova ispitivati. Kao što je Acheson upozorio, potreba za oprezom, za naporom, za disciplinom, uvijek će biti nad nama. Izazove s kojima se suočavamo, u usporedbi s onima s kojima se prethodni naraštaj suočavao, teže je kategorizirati. Oni su različitiji i brže se mijenjaju. No interesi se nisu promijenili. Uspjeh ili neuspjeh američke vanjske politike ostaje najveći pojedinačni čimbenik u oblikovanju naše vlastite povijesti i budućnosti svijeta."