US WP 3. PODJELA POSLA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 3. I. 1999. Nova podjela rada za novi svjetski poredak "Poput braka, savez će trajati ako partneri zajedno rastu u iskustvima koja dijele. Tako je nedavna odluka NATO-a o traženju nove strateške zamisli mudra, želimo li da partnerstvo ostane čvrsto. Na svoju pedesetu obljetnicu - i s Europom koja je mnogo drukčija nego 1949. - krajnje je vrijeme da se savez ponovno osmisli", piše senatorica Kay Bailey Hutchison, republikanka iz Texasa. "Clintonovu vladu treba pohvaliti za početak toga procesa. A s obzirom na nedavne američke zračne napade u Iraku i mlitavo ohrabrenje naših europskih saveznica, sad je vrijeme za raspravu o novoj podjeli rada za novi svjetski poredak. Osim odanog i dragocjenog doprinosa Velike Britanije, operacija Pustinjska lisica bila je zapravo američka operacija za postizanje prekooceanskih ciljeva: onemogućavanja Sadama Huseina da rabi kemijska i biološka oružja za destabilizaciju područja Perzijskog zaljeva. Naše saveznice tvrde da ih to brine jednako kao i nas. Zapravo, početkom ovog mjeseca ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright predložila je NATO-u da jedna od novih misija saveza bude zaustavljanje širenja oružja masovnog uništenja; naše su saveznice taj prijedlog pozdravile. No kad se ukazala prilika da tu potporu dokažu djelima, one su žalosno podbacile. Očito je da su naše saveznice nespremne ili nesposobne pokrenuti vojnu operaciju potrebnu za obuzdavanje te prijetnje, u nedostatku jasne provokacije kakvu smo doživjeli u napadu na Kuvajt 1990. To je razlog zbog kojeg je tako važno da s našim saveznicama počnemo raspravljati, u prijateljskom okružju NATO-a, o tome što Sjedinjene Države mogu a što ne mogu učiniti za održavanje europske sigurnosti dok mi snosimo veći dio odgovornosti za očuvanje globalne stabilnosti. Primjerice, kako naši europski prijatelji od nas mogu očekivati da održavamo nerazmjerno velik broj vojnika na Balkanu (gotovo 10.000 Amerikanaca sad se tamo nalazi uz milijarde dolara troškova godišnje) kad također nagomilavamo velike snage u Perzijskom zaljevu, kao odgovor na prijetnje koje ugrožavaju sve nas? Sjedinjene Države potrošile su više od od 12 milijarda dolara za održavanje mira u Bosni. Od kraja operacije Pustinjska oluja u Perzijskom smo zaljevu potrošili polovicu tog iznosa na naoružavanja i povlačenja. Ispitivanje podjele rada u Europi i drugdje između Sjedinjenih Država i njezinih saveznica, vrijedna je rasprava nakon 50 godina uspjeha NATO-a kao uzajamnog obrambenog pakta. Savez smo osnovali da bi postigli sinergiju snage i diplomacije u postizanju zajedničkih strateških ciljeva, i to bi trebao biti temelj na kojem će savez nastaviti živjeti u sljedećem stoljeću. Na nesreću, međutim, naše su saveznice izgleda zapele u prekomjernoj ovisnosti o Sjedinjenim Državama. Nigdje to nije bilo očitije nego u Bosni, gdje se ubijanje nastavilo dok nisu stigle američke snage. Jedina sinergija koja danas postoji odnosi se na američki obrambeni proračun: američkoj potrošnji na obranu Europe od regionalnih prijetnja priključuje se američka potrošnja na rješavanje drugih globalnih prijetnja. U vrijeme kad imamo proračunska ograničenja, a naša vlastita vojska gubi svoje najiskusnije osoblje jer je preopterećena dužnostima i potplaćena, mi jednostavno ne možemo i dalje biti izloženi naletu troškova europske sigurnosti - posebno kad isti posao vršimo na globalnoj pozornici. Do travanjskog summita NATO-a 1999., zajednička europska valuta spojit će većinu naših saveznica u moćan blok zemalja sa združenim bruto domaćim proizvodom koji konkurira našem te s brojem stanovništva koje nadmašuje naš. Dok se summit približava, američki bi pregovarači trebali ohrabriti naše saveznice na razmatranje nove strateške zamisli koja europske članice čini prvenstveno odgovornim za sigurnost na kontinentu. Teško da se trebamo bojati neovisnog europskog obrambenog položaja tako dugo dok dijelimo ciljeve stabilnosti, demokracije i obuzdavanja diktatora poput Slobodana Miloševića. Amerika bi trebala pozdraviti Europu koja je potpuno sposobna braniti vlastite granice i vrijednosti. To bi omogućilo Sjedinjenim Državama da podnesu teret strateški vitalnih dužnosti poput održavanja odnosa snaga na Bliskom istoku i u Aziji. Iako su te regije u interesu naših saveznika, one su u prvom redu američki državni sigurnosni interes. Održavanje mira u Bosni, koliko god bilo vitalno europskim susjedima, za nas nema isti strateški prioritet. Ukratko, na europskom kontinentu vodi Europa sa Sjedinjenim Državama kao pojačanjem; u ostatku svijeta, vode Sjedinjene Države s europskim i drugim saveznicama kao pojačanjem. Koliko god zakašnjeli bili, vojni napadi na Irak zaslužili su i dobili potporu američkog naroda i Kongresa. Ostaje da vidimo jesmo li postigli cilj smanjenja Sadamovih oružanih mogućnosti. Svejedno, istinski uspješna politika prema Iraku i čitavom Perzijskom zaljevu zahtijevat će trajnu predanost; tu ćemo možda trebati uglavnom sami djelovati. To će međutim biti sve teže bez veće preorganizacije naših dužnosti drugdje, posebno u Europi. Osnivači NATO-a vjerojatno bi bili šokirani kad bi pola stoljeća kasnije vidjeli snažne, demokratske europske zemlje koje nisu sposobne vojno djelovati, dok je 100.000 američkih vojnika još uvijek potrebno za održavanje saveza. Američka sposobnost da ostane uključena u Europi sljedećih pola stoljeća mogla bi uvelike ovisiti o ponovnom razmatranju podjele tereta između nas i naših saveznica."