"Argumenti o navodnoj krivnji Gotovine i Markača veoma su slični onima iz prvostupanjske presude generalu Blaškiću", rekao je Degan na Tribini grada Zagreba i Foruma hrvatske sloge.
U predavanju naslovljenom "Kritička razmišljanja o presudama Gotovini i Markaču", napomenuo je kako se po njegovu mišljenju Gotovina ne može proglasiti odgovornim za zločine koje je počinio netko drugi, nakon što je on napustio to područje i otišao u Bosnu.
"Ne može se pretežito iz prisutnosti na jednom sastanku na Brijunima izvesti namjera ili saznanje za sve zločine počinjene u Oluji, čak i za one stvarno počinjene nakon što je Gotovina napustio to područje", izjavio je.
Po Deganovom mišljenju obrana bi se u žalbenom postupku morala neposredno pozivati na opća načela kaznenog prava iz Rimskoga statuta, koji prvi put kodificira tu delikatnu materiju u pisanim propisima, a među oblicima počinjenja i sudjelovanja u kaznenom djelu razlikuje djela počinitelja pojedinca, djela supočinitelja i posrednih počinitelja.
"Zloupotreba je čitav tekst stavka 1. članka 7. Statuta Tribunala naknadno okvalificirati 'zajedničkim zločinačkim pothvatom', i potom neselektivno kažnjavati neku osobu kao da je svaki put počinila sva djela, jer to predstavlja kršenje načela 'nullum crimen sine lege'", smatra.
Govoreći o "zajedničkom zločinačkom pothvatu" kao osnovi za izricanje surovih kazni Gotovini i Markaču, Degan je rekao da to kazneno djelo nije predviđeno ni u Statutu Tribunala, ali ni u Rimskom statutu.
"Tribunal ne bi smio nikoga osuditi samo po toj osnovi, a napose ne ukoliko pritom nije utvrdio izvan razborite sumnje počinjenje konkretnih zločina i osuđenikovu osobnu krivnju", rekao je, dodavši kako je prvostupanjsko vijeće po njegovu mišljenju pogrješno uzelo čitav tekst stvaka 1. iz članka 7. Tribunala kao osnovu za postojanje toga djela.
Govoreći o napuštanju civila iz tzv. republike srpske krajine prilikom oslobađanja tih prostora 1995., Degan je ustvrdio da kad neki režim čini masovne i teške zločine navodno u ime neke etničke skupine, i nakon što pretrpi poraz, tada se s njegovom vojskom povlači ogromna masa sunarodnjaka. Podsjetio je da se to zbilo s etničkim Nijemcima koji su se povlačili s Wermachtom u 1944. i 1945. od baltičkih zemalja do Rumunjske.
Degan je kritički govorio i o tome što Hrvatska i danas nema adekvatne službe koje bi vodile neposredne pregovore s Tužiteljstvom u Haagu i brinula se za hrvatske branitelje.
Iznoseći osobne refleksije u svezi s braniteljima generala, rekao je da je general Čermak angažirao vrhunskog odvjetnika iz Britanije koji mu je ishodio oslobađajuću presudu, dok su odvjetnici generala Gotovine i Markača počesto nastupali i danas nastupaju na televiziji, ali je rezultat procesa pred Prvostupanjskim vijećem njihov profesionalni poraz.
Smatra da je bilo lakše braniti Čermaka od druge dvojice generala, jer nije bio prisutan na Brijunskom sastanku, ali je zbog toga, kako je napomenuo, trebalo već u prvoj fazi pobijati primjenljivost tzv. zajedničkog zločinačkog pothvata koji nije predviđen kao posebno kazneno djelo ni u Statutu haaškog Tribunala, a ni u Rimskom statutu stalnoga Međunarodnog kaznenog suda iz 1998.
Vladimir-Đuro Degan bio je uključen u postupak protiv generala Blaškića, najprije kao stručnjak obrane u prvostupanjskoj raspravi, a zatim je sastavio opširni elaborat na stotinu stranica na engleskom jeziku koji je uzet u obzir pri sastavljanju žalbe.
Professor emeritus riječkoga Sveučilišta i potpredsjednik Instituta za međunarodno pravo (Institut de droit international) Vladimir-Đuro Degan autor je mnogih članaka i više knjiga iz područja međunarodnog prava, uz ine, "Međunarodno pravo" (Zagreb, 2011.) te u suautorstvu s Berislavom Pavišićem i Violetom Beširević "Međunarodno i transnacionalno krivično pravo" (Beograd, 2011.).