Presude na hrvatskim sudovima hrvatskim vojnicima i zapovjednicima za nečasna djela, tekstovi u udžbenicima za povijest i drugi primjeri pokazuju da se Hrvatska u velikoj mjeri već suočila s tamnim stranama svoje prošlosti, posebice kad se u obzir uzmu razmjeri i posljedice srpske agresije na Hrvatsku u Domovinskom ratu, te relativno kratak vremenski odmak od završetka krvavoga rata u Hrvatskoj, kaže Nazor u današnjem priopćenju kojim odgovara na izjave s Documentinog skupa održanog 20. travnja u Zagrebu.
Osuđeni hrvatski generali nisu provodili "zločinački pothvat", niti su odgovorni za ubojstva civila, stoga prihvatiti izrečenu presudu ne znači suočiti se s prošlošću, nego pomiriti se s nepravdom, ocjenjuje Nazor.
Počinitelje zločina treba kazniti, a žrtvama odati počast, bez obzira na to kojoj strani, narodnosti ili vjeri pripadaju, no, osudama nedužnih pravda nije zadovoljena, niti su žrtve dobile barem simboličnu zadovoljštinu. Jednako tako, ističe Nazor, javnost treba objektivno informirati o događajima, uzimajući u obzir okolnosti u kojima su se dogodili, a podaci koji se pritom navode trebaju biti točni i cjeloviti.
Tako se, navodi, prilikom isticanja broja od 150.000 izbjeglih stanovnika (uglavnom Srba) iz Hrvatske uoči i tijekom Oluje, ne može podcijeniti činjenica da je njihov odlazak posljedica srpske politike od 1990. (otišli su na temelju Odluke Vrhovnog savjeta odbrane RSK o planskoj evakuaciji, donesene 4. kolovoza 1995. u 16,45 sati; broj: 2-3113-1/95), kao što se ne može prešutjeti podatak da je u srpnju 1995. u Hrvatskoj bilo 384.664 prognanika i izbjeglica, velikim dijelom protjeranih s okupiranoga područja već 1991. Oni se nisu mogli vratiti svojim domovima zbog isključive politike vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj, koju je uglavnom podržavala većina od spomenutih 150.000 izbjeglih u „Oluji“, navodi Nazor u priopćenju.
Informacija o „više od 22.000 spaljenih kuća” u tijeku i nakon Oluje, uz to što nije točna (broj je uveličan), nije ni potpuna, ako se prešućuje činjenica da je do Oluje u napadima srpskih snaga u Hrvatskoj uništeno oko 200.000 stambenih jedinica. Ni informacija o „više od 600 ubijenih civila” nije precizna, zbog toga što nije riječ samo o civilima (što je manje važno), a posebice zbog toga što pripadnici hrvatskih snaga nisu odgovorni za sva navedena stradanja građana srpske narodnosti i njihove imovine u Oluji, kako se to sugerira, navodi Nazor. Dokumenti to izričito potvrđuju za dio stradalih, a za dio ubojstava nije poznat počinitelj, niti su poznate okolnosti u kojima su se ubojstva dogodila, kaže Nazor u priopćenju i napominje kako se time, dakako, ne umanjuje odgovornost pojedinaca na hrvatskoj strani koji su tijekom i nakon Oluje počinili zločine.
Za cjelovitu informaciju potrebno je navesti i da je na oslobođenom području zbrinuto 10.594 građana, uglavnom srpske narodnosti, te da su već do 18. kolovoza 1203 osobe (u 826 domaćinstava) na oslobođenom području primile novčanu pomoć, da je svim stanovnicima koji su ostali na oslobođenom području, a kojima je pomoć bila hitno potrebna, osigurano pravo na zdravstvenu zaštitu, bez obzira na to jesu li imali zdravstveno osiguranje, da su radi zaštite starih i nemoćnih na oslobođenom području odmah uspostavljeni centri za socijalni rad, itd., itd., kaže se u priopćenju.
Cjelovitosti informacije, kaže se dalje, pridonijet će i podatak da je tijekom mandata zaštitnih snaga UN-a na istom području (tzv. UNPA zone) ubijeno više Hrvata nego što je ubijeno civila tijekom i nakon Oluje te da je, usprkos nazočnosti snaga UN-a, s toga (okupiranoga, ali međunarodno priznatoga) područja RH protjerana oko polovica od ukupnog broja Hrvata koji su tu ostali živjeti i nakon 1991.
Glede usporedbe da je broj od „600 ubijenih civila velik kao tri Ovčare”, potrebno je podsjetiti da je iz vukovarske bolnice odvedeno i pogubljeno najmanje 266 osoba (200 tijela ekshumirano je iz masovne grobnice na Ovčari, sudbina 55 osoba još nije poznata, a tijela ostalih ekshumirana su iz drugih grobnica), te da Ovčara nije jedino mjesto na kojem su srpske snage počinile masovne zločine tijekom bitke za Vukovar i nakon nje. Navedena usporedba, ne samo da nije precizna, nego je, u najmanju ruku, neprimjerena, posebice kada se zna za broj bijelih križeva na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga rata u Vukovaru, kaže u priopćenju ravnatelj HMDCDR-a dr. sc. Ante Nazor.