US-WASH.TIMES-NATO-EU, SAD

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 18. XII 2000. Iza akronima "Pitanje zvuči smiješno. No nije. Otkako se slomio SSSR-a, unatoč balkanskoj zbrci, europski središnji položaj za američku sigurnost i prosperitet polako je izblijedio iz javne svijesti. Uistinu, mnogo toga što ovih dana prolazi kao opća reportaža o Europi izgleda tek kao nešto malo više od površne mješavine zluradosti i zbrke - priče o euru u padu i rastućem rasizmu, ponovnom buđenju desnice i napredovanju ljevice. Katkad, ipak, stari svijet može razljutiti novi. Sadašnji primjer: nastojanja Europske unije (EU) za stvaranje Snaga za brzu intervenciju (RRF) koje će više ili manje djelovati izvan NATO-ovog američkog odgovora. Nakon svih ovih godina vikanja da preuzmu više odgovornosti za svoju vlastitu sigurnost ...kako se samo usuđuju? (...) Veći dio desetljeća EU/RRF inicijativa proizvodila je tek nešto više od kratica. Zemlje članice radile su na nacionalnom vojnom preustroju, odstupanju od općeg novačenja, i fizičkom i poreznom smanjivanju. Također su se Francuzi ponašali kao Francuzi, Britanci kao Britanci, Nijemci kao Nijemci. Onda su razne balkanske operacije pokazale koliko skupe mogu biti čak i manje nepredviđene okolnosti, dok je kosovska kampanja bomabrdiranja naglasila gotovo potpunu europsku ovisnost o američkoj sili. Članstvo EU-a je zaključilo da se to stanje, iz raznih razloga (britanski razlozi rijetko su kada francuski razlozi, a ovi rijetko njemački razlozi) mora promijeniti, barem malo. Prvi cilj: do 2003. snaga od 60.000 ljudi, koja se može razmjestiti u radijusu do 1500 kilometara unutar dva mjeseca i ostati na mjestu godinu dana; to nije potpuna bojna sila, ali je sposobna za trajno i energično čuvanje ili uspostavu mira i druge misije. U studenom članice EU-a su tražile broj od 100.000 vojnika, 400 zrakoplova i 100 brodova. Petnaest zemalja koje nisu članice EU-a, uključujući Norvešku, Island i (neugodno) Turska, te razne istočnoeuropske zemlje, ponudile su svoje doprinose. U teoriji Amerika to odobrava. Pentagonov novi dokument 'Jačanje transatlanstke sigurnosti' kaže: 'Sjedinjene Države pozdravljaju europske napore za povećanje njihovog doprinosa u zajedničkoj obrani, operacijama odgovora na krize, u sklopu NATO-a, i izgrade sposobnost vojnog djelovanja pod EU-om gdje NATO kao cjelina nije uključen. Ti su napori dio europskog dugoročnog i prirodnog kretanja prema većoj suradnji i dubljem jedinstvu... mi smo spremni prilagoditi se da u budućnosti radimo s jačim, svestranijim i jedinstvenijim europskim partnerima'. Lijepe riječi. No 5. prosinca na NATO-ovom vijeću ministara, američki ministar obrane William Cohen pokrenuo je pravi napad, izjavljujući da 'neće biti nikakvog EU pododbora unutar NATO-a', upozoravajući da bi NATO mogao postati 'relikt ako se osnuje sila EU-a, i zatražio jedinstvo u savezu'. Ovdje čitaj: Potpunu američku dominaciju? Ugrožava li inicijativa EU-a NATO kako g. Cohen i rastući dio stručnjaka tvrdi? Nikako. To ne bi bila stajaća sila: vojnici bi bili na raspolaganju NATO-u u većim žurnim stanjima. Veliki dio njihovog operativnog planiranja trebao bi se vršiti, kako je Cohen tražio, unutar NATO-a. Veliki dio njezine doktrine odražavao bi razmišljanje NATO-a i Amerike. Snage bi još uvijek ovisile o NATO-u i američkim obavještajnim i komunikacijskim mogućnostima. Ona bi poglavito bila korištena da umanji američke obveze i napore, i kada političke ili druge okolnosti sprječavaju 19 članica NATO-a (koji ide prema 30 članica) od djelovanja s potrebnom jednoglasnošću. Hoće li ta snaga biti početak Europe koja može reći Ne? Možda bi jednog dana tako moglo izgledati. No Europa već ima mnogo načina da kaže ne, a ne manje važan među njima je zadržavanje jednoglasnosti potrebne da NATO krene u rat... ili da zrakoplovi počnu imati probleme sa strojem kada se ne sviđa misija ili popis ciljeva. Drugim riječima: je li moguće zamisliti bilo kakvu važniju situaciju gdje bi EU djelovao u izravnoj opreci s američkim željama? Gdje? Zašto? Kako? I s kakvim ishodom? Ništa ne pada na pamet. Sveukupno, predložene snage EU-a jačaju zapad u predvidljivoj budućnosti. Također pokreću Europu prema punijem partnerstvu u zastrašujućoj zadaći određivanja ratovanja u 21. stoljeću. No to je važno iz drugog, važnijeg razloga, koji nije nužno Americi po ukusu. Moguće je da će, upravo kako su nacije-države i veliki savezi dominirali 20. stoljećem, regionalna uređenja, gospodarska, politička, kulturalna, vojna, dominirati 21.. Jedina svjetska supersila morat će se nositi s tim složenim promjenjivim, moćnim entitetima u uvjetima koji će neizbježno naginjati jogunastoj jednakosti. I dok je nekoliko velikih pitanja dominiralo dvadesetim stoljećem, obilje manjih može odrediti 21. stoljeće. Može li usamljena i zapovjednička Amerika, unatoč njenoj moći, održati učinkovitu dugoročnu vojnu vezu s regijom tako raznolikom i dinamičnom kao što je Europa, u svijetu regija koje se same organiziraju i sila i problema koje proizvode? I koliko nas može promijeniti ako pokušamo?", piše Philip Gold.