US-WASH.TIMES 13.XII- EU, SAD NICA I VOJSKE

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 13. XII 2000. Tatina vojska? "'Zdrav razum i dobra volja moraju se zauvijek ujediniti'. Tako je britanski pjesnik Alexander Pope napisao u svom 'Eseju o čovjeku'. Nekako se odjeci te rečenice vraćaju u glavu, uglavnom po svojoj izočnosti, dok je u Nici prošlog weekenda trajala rasprava o budućoj vojnoj snazi Europljana za rješavanje etničkih kriza i izvanrednih humanitarnih stanja na njihovom vlastitom kontinentu. Mada se ta zamisao čini nadasve razboritom, razdražljivost se posvuda širila. Pokazivao se francuski nacionalni ponos, londonski su tabloidi divljali glede uloge Tonyija Blaira, Turci su se ljutili a bilo je i uobičajenih zbunjujućih signala od Amerikanaca, koji su opet uspjeli biti na obje strane. Prepirka među starim saveznicima. Gorespomenuti pisac koji je u istoj pjesmi prije 20 godina nazvao čovjeka 'mračno mudrim i grubo velikim' za to bi dobio mnogo dokaza u Nici. Najnoviji poticaj za raspravu o europskoj obrambenoj sili (čiji pokušaji idu dovoljno daleko da prethode i Sjevernoatlantskom savezu) bili su Balkanski ratovi. Oni su na najneugodniji način iscrtali stanje europskih vojnih sposobnosti. EU je bijedno propala u rješavanje bosanske krize dok se Amerikanci nisu uključili 1995., a bombardiranje Kosova, za koje su zračne snage SAD-a bile gotovo isključivo odgovorne, pružilo je bolan trenutak istine. Posljedično, bilo je prirodno, i nužno, za Europu da krene u ozbiljnu obrambenu raspravu. EU je počinjao izgledati kao vrlo velika glava, puna prozračnih misli o političkoj uniji, na malom kržljavom tijelu. Sukob prošloga tjedna izbio je čak i prije no što su čelnici države EU-a (uz neke kandidate za članice) došli u Nicu raspraviti ključna ustavna pitanja u pripremi za širenje EU-a. Nekih 18 mjeseci pregovora konačno je donijelo nacrt europske sigurnosti i obrambene politike, uključujući snagu od 60.000 ljudi koji bi bili spremni do 2003.. Imala bi sposobnost razmještanja u roku od 60 dana, održavanja misije do godine dana, i tijelo za donošenje odluka u Bruxellesu na čijem bi čelu bio bivši glavni tajnik NATO-a i sadašnji car za europsku vanjsku politiku Javier Solana. Dosljedan, francuski predsjednik Jacques Chirac, koji nikada ne propušta priliku da iritira Amerikance ako može, ustrajavao je da snage budu neovisne od NATO-a, organizacije koju predvode Sjedinjene Države i iz koje je Francuska istupila 1966. pod generalom Charlesom de Gaulleom. Pošto bi se većina sredstava predloženih snaga za brzo djelovanje morala dijeliti s NATO-om (jer će velikom većinom iste zemlje sudjelovati u oba) bliska koordinacija bit će neizbježna. Pa ipak g. Chirac, govoreći za domaću publiku, smatrao je da 'planiranje i provedba' moraju biti 'neovisni' od NATO-a. To je izmamilo rijedak verbalni napad američkog ministra obrane Williama Cohena koji je kazao da su 'Sjedinjene Države čvrsto predane NATO-u kao instituciji ali će mnogo ovisiti o... Europljanima'. Mada je bio veliki podupiratelj koncepta snaga za brzo djelovanje, g.Cohen je pokušao staviti kočnice u izražavanje svojstvene američke dvoznačnosti. Nakon što su se desetljećima žalili na slabost europskog stupa NATO-a, Amerikanci sada s uzbunom i sumnjom gledaju na novu obrambenu inicijativu za koju se boje da će prouzročiti napuklinu unutar NATO-a. (I kada bi sve bilo do Francuza sigurno i bi). No prevladale su hladnije glave u obliku britanske vlade. Predsjednik vlade Tony Blair sporazumio se s Chiracom u Nici, s rezultatom da je priopćenje skupa na vrhu potvrdilo da 'NATO ostaje temelj zajedničke obrane njegovih članica i da će nastaviti igrati važnu ulogu u rješavanju kriza'. U posebno ironičnom zaokretu, prije samo dva mjeseca savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Georgea W.Busha Condoleeza Rice, sugerirala je u jednom interviewu za New York Times da bi g.Bush mogao možebitno povući 5.200 vojnika s Balkana, ostavljajući Europljanima da tamo održavaju mir. Moglo bi se pomisliti da će Europljani čije su postrojbe već brojnije od američkih u Bosni i na Kosovu, skočiti na priliku da pokažu svoju odvažnost. No, onda bi se pogriješilo. Umjesto toga se iz europskih prijestolnica podigla vika prosvjeda optužujući da se Amerikanci povlače s kontinenta. Podpredsjednik i vječni predsjednički kandidat Al Gore je otišao toliko daleko da je sugerirao da bi to moglo dovesti do Trećeg svjetskog rata. Možda je tu čudnu reakcije najbolje analizirao bivši britanski dužnosnik NATO-a sir Michael Quinlan, koji je u petak govorio na atlantskom vijeću. 'Europljani će spremnije pridonositi ako znaju da su tu Amerikanci za slučaj da nešto pođe krivo', kazao je. To možda čini Europljane smiješnima, no ako su se obje strane dogovorile da su suradnja, savjetovanje i dioba tereta ključni za budućnost transatlantske veze, mogli bi prestati hiperventilirati.", piše Helle Bering.