NJ 18.XII.-TAZ-EUROPSKE SNAGE - SPOR JE S SAD-EM A NE TURSKOM

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 18. XII. 2000. Pitanje suverenosti "U EU je to uobičajena pojava, ali ne i u NATO-u: da se cjenjka do zadnje sekunde. Zasjedanje ministara vanjskih poslova NATO-a donijelo je tu novost. Što je bio razlog tomu? Na prvi pogled sve se čini posve jednostavnim: Turska je blokirala konsenzus. Ne želi da Europska unija automatski poseže u kapacitete NATO-a, kao što to naprotiv može NATO - po američkoj želji - u pogledu novih interventnih postrojba EU-a. Ankara se boji da bi EU u buduće u okolici Turske mogao vojno intervenirati, a da Turska o tomu suodlučuje. Utoliko je problem jasan. No iza toga se skriva više. Radi se o tomu hoće li krizni angažman EU-a uistinu biti autonoman - ili će i dalje ovisiti o odobrenju NATO-a, dakle u biti o SAD-u. NATO-ovi ministri obrana zasjedali su prije dva tjedna. Njihov zaključni dokument bio je izdajnički: NATO i EU uzajamno poštuju 'autonomiju procesa odlučivanja'. No kakva korist od autonomnih odluka ako se ne mogu provoditi samostalno? U tomu je problem. Jedan EU koji autonomno odlučuje ali svoje odluke ne može autonomno provoditi, ne smije tu svoju autonomiju isticati kao prednost. I više od toga: ministar vanjskih poslova Fischer u jednom je govoru koji je izazvao pozornost, nametnuo pitanje o 'konačnosti', konačnom cilju europske integracije - Europa kao dugoročno jedinstvena država. Onaj tko to zastupa, mora (!) za budući državno pravni 'subjekt Europa' imati u vidu pitanje državne suverenosti. Ne smije dopustiti ograničavanje donošenja odluka samo na uzajamnost - bilo između NATO-a i EU ili u biti između EU i SAD-a. Simptom toga je pitanje koje je u Bruxellesu bilo prijeporno: hoće li EU dobiti pravo na automatsko planiranje uz uporabu NATO-ovih struktura? Ako to ne dobije - to je Joschka Fischer pojasnio - mora stvoriti vlastite strukture. Uz to proturječje kontrahente ne treba tražiti s ove i s one strane Bospora, nego s ove i one strane Atlantika. Utoliko SAD može biti sretan što Turska umjesto njega vodi spor" - zaključuje Otfried Nassauer.