INTERNATIONAL HERALDTRIBUNE 8. XI. CLINTONOVA OSTAVŠTINA SVIJETU: SLUČAJNI IMPERIJ

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 8. XI. 2000. Clintonova ostavština svijetu: slučajni imperij "Najveće ulaganje u vanjsku politiku Clintonove uprave kao i najveći promašaj bio je pokušaj nametanja mirovnog sporazuma na Srednjem Istoku. Ovo nije uspjelo iz mnogo razloga, no glavni razlog bio je taj što je Washington odbio biti realističan, i prema sebi kao i prema drugima, glede svoje sposobnosti da bude nepristran posrednik između Izraelaca i Palestinaca. Tako su stvorena neostvariva očekivanja, uz eksplozivne posljedice. Clintonova uprava od početka je imala podijeljene stavove glede onoga što želi postići u vanjskoj politici. Bill Clinton na početku je obećao potporu multilateralizmu i poticajima UN-a, umjesto unilateralizma iz godina koje su prethodile(...). Međutim, multilateralizam završio je vojnim fijaskom za američke vojnike koji su poslani u Somaliju kao i frustracijama nakon pokušaja da se na Haitiju uspostavi demokracija. Washington se instinktivno vratio unilateralizmu reagirajući na terorizam i iračko opiranje UN-ovoj inspekciji oružja. Pa ipak, rakete i zračno bombardiranje ponekad loše odabranih ciljeva nisu dali konstruktivnih rezultata. Intervencija u Bosni bila je zakašnjela i obavljena nevoljko, iako u konačnici uspješna tamo gdje je europska intervencija bila neuspješna. Uspjeh je bio posljedica uglavnom energične i učinkovite diplomacije američkih predstavnika pri UN-u, Richarda Hoolbrokea, kao i činjenice da su Rusi napustili Miloševića. Intervencija na Kosovu, 1999. godine, bila je demonstracija ambivalentnosti glede intervencije. Američku tvrdnju da SAD-a nije samo jedina supersila nego i 'neophodna nacija' trebalo je pomiriti sa sve učestalijim izolacijskim raspoloženjem birača i nevoljkosti uprave da odigra vodeću ulogu. Ovo je rezultiralo apsurdom vojne doktrine koja je prioritet dala 'zaštiti sile' pred izvođenjem vojnih misija. Reductio ad absurdum bila je izgradnja velike utvrđene američke baze na Kosovu, Camp Bondsteel - najveći američki vojni konstrukcijski projekt još od Vijetnama. Dok su neki Europljani Camp Bondsteel interpretirali kao dokaz da je američki 'imperijalizam' na Balkanu stalno nazočan, on je zapravo bio Pentagonov način da zaštiti američke vojnike od Srba i Albanaca. Plahost glede prave intervencije u inozemstvu nastavila je pratiti retorika globalnoga vodstva i izgradnje demokracije u inozemstvu. (...) Kombiniranje tih zamisli glede 'neophodne' američke globalne misije uz širenje fizičkih i upravnih ustrojstva američke sile i utjecaja u područjima u kojima je opipljivi nacionalni probitak malen, moglo bi se pokazati kao najvažnija ostavština vanjske politike Clintonove uprave - dvosmislena i zbog ovoga opasna. Američke vojne 'zapovijedi' osmišljene su uz odgovornost za svaku od glavnih područja u svijetu, uz širokogrudne proračune, veliki broj namještenika i mreže vojnih kontakata i utjecaja s vojnim čelnicima u gotovo svim vladama tih područja. Ovo se svodi na infrakstrukturu imperija. Ekspanzionizam birokracija koji slijedi iz ovoga, kao i emotivna privlačnost zamisli političkoga i sigurnosnog pandana gospodarskoj globalizaciji koju predvodi Amerika, upućuje na činjenicu da je ovo program koji se može obrnuti samo namjernim odlukama u ovoj upravi. Problem koji ovo predstavlja jest u tome da aparatura ekspanzije moći i utjecaja, ma koliko dobronamjerno osmišljena, automatski stvara neprijateljstvo i protumjere dijela drugih zemalja i drugih političkih sila. Ovo je važan i cjelovit dio Clintonove ostavštine. (...) Prije deset godina, kraj Hladnog rata sa sobom je donio novi izbor. Što će sada Amerika postati? Kakvi će postati njezini odnosi sa svijetom u 21. stoljeću? Za razliku od starijeg Georgea Busha, predsjednik Bill Clinton nije pokazao svijest o tome da treba donijeti odluku. Intelektualnoj inerciji i birokraciji dopustio je da za njega donesu odluku, onu nacionalne ekspanzije sile. Bio je to neodgovoran izbor", piše William Pfaff.